Blog o gubitku.

Dragi moji čitaoci, kao što sam i obećao, evo i drugog bloga iz psihologije. Možda se pitate šta psihologija ima sa gubitkom, pa evo da vidimo i možda i naučimo neke stvari.

U ovom tekstu ću koristit STKG priručnik, koji je napisala moja draga mentorka prof. dr Nila Kapor Stanulović (Stanulović-Kapor, 2021) i naravno druge tekstove, teorije i informacije, koje ću na kraju navesti. Gubitak za mene kao da viri iza svakog ćoška, samo čeka da me opet udari i da od mene napravi gomilu slomljenog stakla, ali godine koje nosim, napravile su od mene samuraja. U japanskoj tradiciji, kad se nešto slomi, ne baca se, već se od toga napravi nešto bolje-vrednije.

Kintsugi ili kako se drugačije zove zlatna popravka.

Japanska tradicija koju pominjem naziva se “Kintsugi”, što se prevodi kao “zlatno spajanje” ili “zlatna popravka”. Kintsugi je vjekovna umjetnost i filozofija, koja tretira lom i popravak kao dio jedinstvene istorije objekta, a ne kao nešto što treba sakriti ili baciti. Ta tradicija duboko je ukorijenjena u japanskoj filozofiji wabi-sabi, koja nalazi ljepotu u nesavršenosti i prolaznosti.

Kada se komad keramike, poput šolje, razbije, tehnika Kintsugi uključuje popravku sa posebnim lakom, pomiješanim sa zlatom, srebrom ili platinom. Proces, ne samo da popravlja objekat, već ga transformiše u nešto novo, ističući tako njegove pukotine i popravke tankim linijama dragocjenih metala.

Ova metoda slavi jedinstvenu istoriju svakog artefakta, tako što naglašava njegove frakture i lomove, umjesto da ih krije ili maskira, prikazujući ljepotu u onome što je nesavršeno ili oštećeno.

Kintsugi nudi snažnu metaforu za život, učeći nas otpornosti, prihvatanju i ljepoti starenja i evolucije, uprkos našim manama. Ona utjelovljuje ideju da nas naše borbe i ožiljci čine  jedinstveno lijepim, i da postoji vrijednost i umjetnost u popravljanju onoga što je oštećeno i cijenjenju onoga što ima istoriju.

“Kintsugi simbolizuje ideju da predmeti sa istorijom i ožiljcima mogu biti ljepši i vredniji nego kada su bili novi.” (S. Stanić)

A ja sa mnogo tih ožiljaka ili pukotina, popravljen ili potpunjen filozofijom života, pokušaću da vam približim ovaj, ne tako drag fenomen, sa kojim ćemo se prije ili kasnije svi susresti. Nadam se da ćete ostati sa mnom do kraja, pa i ako ovaj blog bude malo duži, s obzirom na to da je ovo vrlo kompleksna tema, o kojoj sam dosta naučio tokom studija, ali i tokom mog dugog života.

Gubitak u psihološkom smislu može da se odnosi na širok spektar iskustava, od gubitka bliske osobe, gubitka posla, do gubitka nečeg materijalnog ili čak gubitka identiteta ili sigurnosti. Bez obzira na specifičnost, gubitak često izaziva duboke emocionalne reakcije koje mogu uticati na mentalno zdravlje i svakodnevno funkcionisanje pojedinca. Ako se već niste susreli sa nekom vrstom gubitka, to je super, ali budite spremni – to iskustvo dolazi i nikoga ne preskoči.

Dugo sam se vremena ljutio na život u smislu zašto baš meni toliko dijeli gubitaka. Rano sam počeo da analiziram sebe i moju porodicu, i veliki broj puta sam bio siguran da je ovo neka transgeneraciona karma (osnovna ideja ostaje da sadašnje stanje pojedinca ili zajednice može biti značajno uticano akcijama i iskustvima njihovih predaka), ali kako su gubici bili veći, počeo sam u to da sumnjam, jer da bi se svi moji gubici i gubici moje familije desili, ako vjerujemo ovoj životnoj filozofiji, onda su oni (moji preci), bili genocidni ludaci, što nisu. Tako sam počeo da mnogo o tome razmišljam, sumaciju dugih godina introspekcije i o nizu događaja koji su se meni desili, možete pročitati u mom radu (https://www.researchgate.net/publication/374550796_Postoji_li_zivot_nakon_zivota_NDE

( B. Stauffer)
( B. Stauffer)

Moje je mišljenje da se u našem životu sve dešava sa razlogom, da mi treba da prođemo kroz neka životna iskustva, da bismo naučili neke lekcije, koje ćemo na kraju ponijeti sa nama. Kako sam i prije rekao, mi sa nama ne nosimo ništa osim naših sjećanja, ja vjerujem u tu filozofiju i dobro bi bilo da se i vi malo zamislite i možda počnete mijenjati neke stvari u vašim životima.

Negdje sam napisao „Nema ničeg goreg nego kada napustimo ovaj svijet i, 24 sata kasnije, niko nas se ne sjeti. Ako je tako, negdje smo pogriješili“. 

Da se vratimo nauci i da vidimo šta je sve gubitak i šta možemo očekivati kad se suočimo sa gubitkom. U psihologiji, gubitak se definiše kao iskustvo gubljenja nečega značajnog u životu pojedinca, što može uključivati smrt voljene osobe, prekid veze, gubitak posla, gubitak zdravlja ili gubitak materijalnog ili simbolički vrijednog objekta. Gubitak često dovodi do psihološkog stresa i emocionalnog bola, a kako ljudi reaguju na gubitak može značajno da varira.

Emocionalne reakcije na gubitak.

Reakcije na gubitak mogu varirati od osobe do osobe, a najčešće su:

Tuga – osjećaj duboke žalosti je najčešća reakcija.

Negiranje – odbijanje da se prihvati da se gubitak stvarno dogodio, često kao prva reakcija.

Ljutnja – osjećaji frustracije i bijesa, često usmjereni prema sebi, drugima ili čak prema preminuloj osobi.

Krivica – osjećaj krivice zbog stvari koje su rečene ili nisu rečene, učinjene ili nisu učinjene.

Depresija – duboka tuga, očaj, gubitak interesa za život i aktivnosti koje su nekad bile uživane.

Prihvatanje – postepeno prihvatanje realnosti gubitka i prilagođavanje životu bez onoga što je izgubljeno.

Psihološke teorije o gubitku

Psihološke teorije pomažu da se razumije kako ljudi procesuiraju gubitak i kako se prilagođavaju nakon njega. Neki od pristupa uključuju:

Model pet faza žaljenja Elisabeth Kübler-Ross, koji opisuje proces žaljenja kroz faze negiranja, ljutnje, pregovaranja, depresije i prihvatanja.

Teorija privrženosti Johna Bowlbyja, koja istražuje kako naši rani odnosi utiču na način na koji doživljavamo i obrađujemo gubitak.

Dvostruki proces modela žaljenja Margarete Stroebe i Henka Schuta, koji predlaže da se ljudi suočavaju sa gubitkom kroz oscilaciju između suočavanja sa gubitkom i prilagođavanjem na promjene koje gubitak donosi.

Teorija nastavljanja veza, koja sugeriše da održavanje veze sa preminulim, kroz sjećanja ili rituale, može biti zdrav dio procesa žaljenja.

Prilagođavanje na gubitak.

Prilagođavanje na gubitak je često dugotrajan proces koji može zahtijevati vrijeme i podršku. Terapija i podrška grupa mogu biti korisne u pružanju prostora za izražavanje osjećanja i učenje kako živjeti sa gubitkom. Svako iskustvo gubitka je jedinstveno, i ljudi nalaze smisao i načine da se prilagode na različite načine (pomenuo bih ovdje knjigu „Prvih deset godina tugovanja – gubitak djeteta“ Lidije Stojković, (Prvih Deset Godina Tugovanja, 2010) ta knjiga pruža duboko ličan i emotivan uvid u bol i proces tugovanja roditelja koji su izgubili dijete. Kroz svoje lično iskustvo, Lidija detaljno opisuje kako se suočila sa nezamislivim gubitkom, istražujući različite faze i aspekte svog desetogodišnjeg puta kroz žalost. Knjiga je ispunjena dirljivim pričama, introspektivnim razmišljanjima i praktičnim savjetima za one koji prolaze kroz slične situacije, nudeći čitaocima izvor razumijevanja i empatije. Osim toga, djelo ističe važnost podrške i zajednice u prevladavanju duboke lične tragedije).

Gubitak može takođe dovesti do ličnog rasta i razvoja, poznatog kao “posttraumatski rast”, gdje pojedinci nalaze nove snage, dublje međuljudske veze i obnovljeni smisao života kroz proces suočavanja sa gubitkom.

Gubitak može biti različit i svako na svoj način se sa njim i nosi. Evo jedne dobre definicije gubitka „Smrt voljene osobe jedno je od najtežih životnih iskustava. Živimo u vremenu u kojem se činjenica smrti negira i potiskuje, a o procesu žalovanja i pružanju potpore  ožalošćenima nemamo dovoljno znanja, pa se najčešće ne znamo nositi s gubicima, ni vlastitim, ni tuđim. Ljudi se tijekom života suočavaju s različitim vrstama gubitaka, a nekada i s onim najtežim gubitkom, gubitkom djeteta.“ (Jakšić, 2014)

A sada da vidimo šta možemo uraditi kada se jednog dana suočimo sa gubitkom, ako vam se to još nije desilo, vjerujte hoće prije ili kasnije i, kako sam to i napisao u jednom blogu, „Šta radi čovjek kada se nebo i zemlja spoje, pa taj ‘jedan’ grešni smrtnik plače, isti taj smrtnik pita nebo zašto?! Zašto stalno uzimate najbolje od nas, gdje je pravednost u tome?!“ (napisao sam ovo 20. septembra 2022, jednom od najgorih dana u mom životu).

Suočavanje  sa gubitkom-tugom može biti duboko lični proces, i ono što funkcioniše za jednu osobu, možda neće funkcionisati za drugu. Međutim, postoje neke zajedničke strategije koje mnogi ljudi smatraju korisnim:

1. Razgovor o tome: Dijeljenje svojih osjećanja sa prijateljima, porodicom ili terapeutom može biti veoma terapeutski. To vam pomaže da obradite svoje emocije i osjetite podršku drugih.

2. Dozvoljavanje sebi da osjetite: Važno je da priznate i prihvatite svoja osjećanja, bilo da su tuga, bijes, zbunjenost, ili čak trenuci radosti. Izbjegavanje ovih osjećanja može produžiti proces tugovanja.

3. Pridruživanje grupama podrške: Povezivanje sa drugima koji prolaze kroz slična iskustva može pružiti utjehu i uvide u vašu sopstvenu tugu.

4. Stvaranje rituala ili memorijala: Učešće u ritualima, poput paljenja svijeće, posjete grobu ili proslave godišnjice, može pružiti način da se počasti voljena osoba i sjedini njihova sjećanja u svakodnevni život.

5. Briga o sebi: Fizička aktivnost, adekvatan odmor, zdrava ishrana, i bavljenje hobijima mogu poboljšati vaše mentalno zdravlje i pomoći vam da se bolje nosite sa tugom.

6. Traženje profesionalne pomoći: Ponekad tuga može biti preopterećujuća ili komplikovana. Terapeuti, savjetnici ili stručnjaci za tugu mogu pružiti vođstvo i strategije za zdravo upravljanje tugom.

7. Pisanje: Vođenje dnevnika ili pisanje pisama preminulima, može vam pomoći da artikulišete misli i osjećanja koja je teško izraziti na drugi način.

8. Postavljanje malih, održivih ciljeva: Obavljanje malih zadataka svakog dana, može vam pomoći da nastavite dalje i može vam dati osjećaj postignuća.

Put svakog pojedinca kroz tugu je jedinstven, i u redu je pronaći svoj put i vrijeme za ozdravljenje. Ali, svaki korak koji napravite, imajte u vidu da su tu istu ili neku drugu osobu i drugi  izgubili i da ni njima nije lako. Zato je bolje poslušati, nego samo pričati, dajte šansu drugoj strani da nešto kaže, možda i oni boluju. Gubitak voljene osobe svi mi drugačije podnosimo, neki od nas ćutanjem, neki pričanjem, neki plakanjem, a neki izbjegavanjem ili ignorisanjem. Sve u svemu, moramo imati u vidu i one koji ne pokazuju svoj bol, a znamo da ga osjećaju. Kako sam već rekao-napisao, mi smo kao balon pun vazduha, u nama može da stane dosta toga, ali će jednog momenta, balon pući.

To je samo metafora za nas, za naše tijelo i, nažalost, kada nešto pukne, pukne tamo gdje ne treba, najčešće u našim glavama. Zato moramo naći nekoga s kim možemo popričati o bilo čemu. Iz priručnika često crpim znanje i volju da bolje pomognem drugima, pa u jednom djelu gdje naša draga mentorka pominje nedirektivnu terapiju Karla Rodžera  u praksi piše „Slušam te, razumem te, poštujem te i… prihvatam te” (Stanulović-Kapor, 2021).

Kada to pročitamo i ne zvuči teško a ni komplikovano, ali ću vam reći iz iskustva – to je nešto što je, makar za mene, najkompleksnije, najteže i najneizvodljivije u nekim momentima. Svi ćemo se naći u situaciji u kojoj ćemo morati da poslušamo nekoga kako se žali ili nam se otvara, ponekad ćemo se naći u situaciji da nam je neshvatljivo da oni rade neke stvari, koje mi nikad ne bismo, ali poslušajte me – dajte im vremena. Svi smo mi unikati i svi drugačije reagujemo na spoljne okidače. Da malo objasnim, spoljni okidači kod gubitka voljene osobe odnose se na situacije, događaje ili stimulanse iz okoline koji mogu intenzivirati tugu ili izazvati ponovne talase tuge kod osobe koja je preživjela gubitak. Sa psihološkog aspekta, ovakvi okidači mogu značajno uticati na proces žalovanja i emocionalno stanje osobe.

Vrste spoljnih okidača su: specifični datumi, mjesta, mirisi i zvuci (miris parfema može biti jak triger, a i neke pjesme ili muzika koja nas podsjeća na tu osobu), vizualni podsjetnici, razgovori i teme (pričanje o preminuloj osobi ili slušanje priča koje podsjećaju na nju može izazvati tugu).

Psihološki aspekti spoljašnjih okidača.

Reaktivacija tuge: Spoljni okidači mogu reaktivirati osjećanja tuge, čak i nakon što je neko vrijeme prošlo od gubitka. To je normalan dio procesa žalovanja.

Emocionalna reakcija: Reakcije na okidače mogu varirati od tuge, ljutnje, anksioznosti, do osjećaja nostalgije ili čak radosti zbog lijepih uspomena. Intenzitet emocija može biti nepredvidiv.

Kognitivne reakcije: Spoljni okidači mogu pokrenuti misli o preminuloj osobi, kao i preispitivanje prošlih događaja, odluka ili neizrečenih riječi.

Fizičke reakcije: Emocionalni stres izazvan spoljnim okidačima može dovesti do fizičkih simptoma kao što su umor, glavobolja, problemi sa spavanjem, ili promjene apetita.

Upravljanje spoljnim okidačima.

Priprema: Biti svjestan predstojećih okidača (npr. godišnjica) i unaprijed planirati kako provesti taj dan može pomoći u smanjenju stresa.

Podrška: Potražiti podršku prijatelja, porodice ili terapeuta može biti korisno. Razgovor o emocijama može olakšati suočavanje sa tugujućim okidačima.

Samopomoć: Tehnike kao što su mindfulness, meditacija, pisanje dnevnika ili bavljenje hobijima mogu pomoći u upravljanju emocijama.

Fleksibilnost: Biti spreman da promijeniš planove ili prilagodiš aktivnosti ako osjećanja postanu previše intenzivna.

Spoljni okidači su neizbježan dio procesa žalovanja, a njihovo prepoznavanje i razumijevanje može pomoći u upravljanju emocionalnim reakcijama. Važno je dati sebi dozvolu da osjećaš tugu i tražiti podršku kada je potrebno. Svaka osoba prolazi kroz proces žalovanja na svoj način i svojim tempom, i to je potpuno u redu.

Gubitak voljene osobe predstavlja jedno od najintenzivnijih i najizazovnijih iskustava u životu. Sa psihološkog aspekta, proces žalovanja je složen i individualan, a suočavanje sa tugom zahtijeva vrijeme, strpljenje i podršku. Spoljni okidači mogu intenzivirati osjećanja tuge, ali njihovo prepoznavanje i razumijevanje može pomoći u upravljanju emocijama.

Važno je dozvoliti sebi da proživite tugu, prihvatiti sve emocije koje dolaze, i ne forsirati se na brzi oporavak. Potražiti podršku prijatelja, porodice ili profesionalaca može biti ključno za emocionalno izlječenje. Takođe, samopomoć kroz mindfulness, pisanje dnevnika, ili bavljenje hobijima može doprinijeti smanjenju stresa i olakšanju procesa žalovanja.

Zapamtite, svaki gubitak je jedinstven, kao i način na koji ga proživljavamo. U redu je osjećati tugu i u redu je tražiti pomoć. Kroz vrijeme, podršku i samoprihvatanje, moguće je pronaći način da se nosite sa gubitkom i nastavite naprijed, noseći sa sobom uspomene na voljenu osobu.

Ovim bih završio ovaj blog u nadi da ćete sa sobom ponijeti ponešto iz ovog teksta. Možda ćete primijetiti da se neke stvari ponavljaju i to nije greškom, već u nadi da ćete shvatiti koliko je to važno. Zamoliću vas da poslušate jedni druge, da budete jedni drugima podrška, aktivno slušanje je jedna alatka koju svi imamo, ne samo mi psiholozi, nego svi mi.

Većina nas ima ovu alatku visoko razrađenu životom kojim smo prošli, ali svi je možemo razraditi, tako da – počnite odmah i za neku godinu ćete svi biti eksperti.

Sada svima vama šaljem zagrljaj, tu sam ako zatreba, ostavite neki komentar (pa i negativan komentar je ustvari pozitivan) podijelite sa vašim prijateljima i dragim osobama, volio bih znati ako imate neku temu koju biste željeli da odradim. Za ovaj put, toliko.

Literatura:

Stojković, L. (2010) Prvih deset godina tugovanja: Gubitak deteta. IP Žarko Albulj

Stanulović-Kapor, N. (2020). STKG PRIRUČNIK.

3 comments

  1. „Šta radi čovjek kada se nebo i zemlja spoje, pa taj ‘jedan’ grešni smrtnik plače, isti taj smrtnik pita nebo zašto?! Zašto stalno uzimate najbolje od nas, gdje je pravednost u tome?!“
    Duboko ❤️

  2. Dragi kolega, radujemo se sljedećem tekstu. Divna je potreba da se piše, i da se razmrsimo na papiru.

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *