Pozitivna psihologija- Iz tame ka svjetlu.

Želio bih da počnem ovaj blog sa “Pozitivna psihologijo, pozitivna psihologijo, đe si bila cijelog mog života?“

Kao što većina vas zna, bio sam prilično vedra i nasmijana osoba veći dio svog života, možda zato i pronalazim sebe toliko u pozitivnoj psihologiji. Ili to, ili sam možda u nekom drugom životu ili nekom drugom svijetu bio pozitivista u nekom obliku.

Ovo je posljednji od četiri bloga koje sam obećao da ću napisati na temu psihologije,  za sada, naravno, ko zna šta će budućnost donijeti. A ako ti, dragi moj čitaoče, voliš ovu seriju, javi mi, i pisaću još na ovu temu. Pa dobro, da počnemo.

Ne tako davno, na jednom času koji sam držao, postavljeno mi je pitanje da li se pozitivna psihologija smatra naukom. Mislim da bi možda prvo trebalo da objasnim šta je to uopšte nauka.

Nauka je sistematski način razumijevanja prirodnog svijeta kroz posmatranje, eksperimentisanje i kritičku analizu. Počinje postavljanjem pitanja o nekim pojavama, zatim formiranjem hipoteza – objašnjenja koja se mogu testirati. Naučnici prikupljaju dokaze kroz kontrolisane eksperimente ili pažljiva posmatranja, analiziraju podatke i donose zaključke koji nam pomažu da shvatimo kako stvari funkcionišu. Važno je naglasiti da je naučno znanje uvijek otvoreno za reviziju ako se pojave novi dokazi, što nauku čini procesom koji se stalno samokoriguje i razvija.

U svojoj suštini, nauka nastoji da otkrije obrasce i zakone koji upravljaju univerzumom, od najmanjih čestica pa sve do najvećih galaksija. Zasniva se na objektivnosti i oslanja se na empirijske dokaze, a ne na mišljenje ili vjerovanje. Različite grane nauke, poput biologije, hemije, fizike i psihologije, bave se specifičnim aspektima svijeta, ali sve koriste slične metode istraživanja. Gradeći teorije i modele koji mogu predvidjeti buduće ishode, nauka ne samo da produbljuje naše razumijevanje, već unapređuje i tehnologiju, medicinu i kvalitet života.

Kao što možete vidjeti iz teksta iznad, da bi se nešto nazvalo naukom, mora biti testabilno i uvijek otvoreno za reviziju. Uvijek.

Nauka se takođe snažno oslanja na empirijske dokaze. (Za one moje čitaoce koji nijesu studenti ili naučnici, objasniću neke pojmove koji vam možda nijesu poznati. Jedan od njih je empirijski dokaz, pa evo kratkog objašnjenja.

Empirijski dokaz je informacija dobijena kroz direktno posmatranje, iskustvo ili eksperimentisanje, a ne kroz teoriju ili lično uvjerenje. U nauci, to se odnosi na podatke koji se mogu izmjeriti, testirati i potvrditi pomoću čula ili instrumenata. Ovakvi dokazi čine osnovu za donošenje zaključaka i izgradnju naučnog znanja. Na primjer, ako istraživač posmatra da biljke brže rastu uz više sunčeve svjetlosti i zabilježi mjerljive razlike u njihovom rastu, to posmatranje postaje empirijski dokaz. On obezbjeđuje da naučne tvrdnje budu zasnovane na realnim, ponovljivim podacima, a ne na pretpostavkama ili nagađanju.)

Dakle, da li je pozitivna psihologija nauka? Jeste.

Pozitivna psihologija se smatra naukom zato što koristi naučne metode za proučavanje ljudskih snaga, blagostanja i optimalnog funkcionisanja. Utemeljena od strane psihologa Martina Seligmana krajem devedesetih godina, pozitivna psihologija fokusira se na ono što život čini vrijednim življenja, poput sreće, rezilijentnosti, zahvalnosti i smisla, a ne samo na tretiranje mentalnih poremećaja.

Istraživači u ovoj oblasti sprovode eksperimente, ankete i longitudinalne studije kako bi prikupili empirijske dokaze, testirali hipoteze i razvili teorije o tome kako ljudi mogu napredovati psihološki i socijalno.

Kao i druge grane psihologije, pozitivna psihologija se oslanja na rigorozne istraživačke metode, recenzirane studije i analizu podataka kako bi njeni nalazi bili pouzdani i validni. Njene intervencije, poput dnevnika zahvalnosti, koučinga zasnovanog na ličnim snagama ili mindfulness praksi, često se testiraju kroz randomizovana kontrolisana ispitivanja, kako bi se procijenila njihova efikasnost. Time što svoje principe zasniva na mjerljivim ishodima i ponovljivim studijama, pozitivna psihologija je stekla kredibilitet kao legitimna naučna disciplina koja nadopunjuje tradicionalne pristupe promovišući mentalnu dobrobit, a ne samo odsustvo mentalne bolesti.

Za sve vas koji ste zainteresovani za ovo fascinantno polje, slobodno me kontaktirajte, istražite malo sami ili dođite na neko od mojih budućih predavanja na ovu temu.

Kao što možete vidjeti, ovo polje psihologije djeluje kao da je stvoreno baš za naše vrijeme. A ako se pitate: “Kakvo vrijeme je to?” – pa, mislim da je to vrijeme u kojem nam je, više nego ikad, potrebno da pronađemo načine da ojačamo ljudske snage, unaprijedimo naše blagostanje i funkcionišemo na najbolji mogući način – iz dana u dan, iz trenutka u trenutak.

Kada govorimo o sreći ili blagostanju, lako je pomisliti samo na to da se dobro osjećamo ili da izbjegavamo stres. Ali prema dr. Martinu Seligmanu, jednom od osnivača pozitivne psihologije, blagostanje je mnogo više od prolazne radosti. On je predložio PERMA model – okvir sastavljen od pet ključnih elemenata koji grade ispunjen i napredan život.

PERMA predstavlja:

P (Poztitivne emocije)

Doživljavanje radosti, zahvalnosti, nade i zadovoljstva. I ako kratkotrajne, ove emocije su ključne za izgradnju rezilijentnosti i motivacije.

E (Engagement – uključenost)

Potpuno uranjanje u ono što radimo, bilo da je to sviranje muzike, rješavanje nekog problema ili trčanje. Ovo stanje se često naziva “flow“ ili biti “u zoni“.

R (Relationships – odnosi)

Imati značajne i podržavajuće veze sa drugim ljudima. Dobri odnosi su jedan od najjačih prediktora dugoročne sreće i emocionalne stabilnosti.

M (Meaning – smisao)

Osjećaj da život ima svrhu i da smo dio nečega većeg od nas samih, poput doprinosa nekoj ideji, misiji ili zajednici.

A (Accomplishment – postignuće)

Težnja ka ciljevima, usavršavanje vještina i osjećaj uspjeha. Ovo gradi samopouzdanje i podstiče dalji rast.

Ono što PERMA model čini moćnim jeste to što je naučno utemeljen. Svaki od ovih elemenata je proučavan i povezan sa boljim mentalnim zdravljem, većim zadovoljstvom životom, pa čak i boljim fizičkim zdravljem. Bilo da želite da podignete sopstvenu sreću na viši nivo ili da stvorite pozitivniju atmosferu na poslu ili u školi, PERMA model nudi mapu puta ka stvarnom, dugotrajnom blagostanju.

Pozitivna psihologija je: jednako posvećena snazi koliko i slabosti, jednako zainteresovana za izgradnju najboljih stvari u životu kao i za popravljanje onih najgorih, jednako usmjerena na to da učini živote “normalnih” ljudi ispunjenijim i da njeguje visoke talente, koliko i na liječenje patologije. Ona nas uči da imamo što više zadovoljstva, da naučimo vještine koje će ga pojačati, da znamo koje su naše snage i da radimo na njima kako bi postale još bolje.

Većina ljudi bude zavarana imenom pozitivna psihologija i automatskom asocijacijom na “pozitivnost”, ali to je pogrešno. Ona zapravo traži načine da unaprijedi naš život tako što otkrivamo u čemu smo dobri i radimo na tome da postanemo još bolji. Uči nas da budemo rezilijentniji – otporniji, spremniji za sve što nam život donese, bilo pozitivno ili ne.

U ovom brzom vremenu često se suočavamo sa gubitkom i mnogim oblicima stresa, naši životi su postali ubrzani, a tehnološki uređaji nam oduzimaju previše vremena i to na pogrešne načine.

Skrolovanje kroz petosekundne videe nije ni edukativno ni korisno; vidimo previše, a mislimo premalo. Zapravo, puštamo da algoritmi misle umjesto nas. Ni ne biramo šta ćemo gledati. Nešto što nije ljudsko “zna bolje od nas” šta je dobro za nas. Stvarno?

Ja sam zagovornik druženja i socijalnog kontakta i praktikujem ga svakog dana. Popijem kafu sa prijateljima i pričamo o širokom spektru stvari; telefoni se tu gotovo i ne koriste. Kada si posljednji put izašao na kafu sa prijateljima i jednostavno razgovarao o svakodnevnim stvarima, samo druženje, bez nadmetanja? Ako ti je ovaj posljednji izraz zapao za oko “nadmetanje” tu je namjerno. Svi imamo onog jednog prijatelja koji uskoči u svaku temu, čak i kad nema šta da kaže. To je taj trenutak kad nam treba rezilijentnost. A da budem iskren, ja sam izgradio mnogo rezilijentnosti u svom životu – možeš i ti, vjeruj mi.

Jedna od najvažnijih stvari u PERMA modelu je – osmijeh.

Jesi li se danas nasmijao?

I koliko često se uopšte smiješ?

Napravi osmijeh svojim prioritetom i tvoj život će postati potpuniji.

Smijeh je mnogo više od prijateljske geste, on ima snažne efekte na naš mozak i tijelo. Kada se nasmijemo, aktiviraju se određeni mišići lica, posebno zygomaticus major (koji podiže uglove usana) i orbicularis oculi (koji stvara one male borice oko očiju u iskrenom, “Duchenne” osmijehu).

Ove pokrete mišića mozak registruje kao signal da se “nešto dobro dešava”, i tada počinje da oslobađa hemikalije dobrog osjećaja kao što su dopamin, serotonin i endorfini. Ovi hormoni poboljšavaju raspoloženje, smanjuju stres, pa čak i pomažu u snižavanju krvnog pritiska tako što podstiču opuštanje i pozitivna emocionalna stanja.

Sam čin smijanja, čak i kada je namjeran ili “forsiran”, može imati pozitivan uticaj na mozak zahvaljujući povratnoj sprezi između mišića lica i centara za emocionalnu obradu. Ova pojava, poznata kao hipoteza facijalne povratne informacije, sugeriše da sam fizički čin smijanja može dovesti do stvarnih osjećanja sreće. Drugim riječima, osmijeh ne odražava samo kako se osjećamo – on može i oblikovati to osjećanje.

Praktikovanje redovnog osmijeha, naročito u socijalnim interakcijama, ne samo da podiže naše lično blagostanje, već pozitivno utiče i na ljude oko nas. To je jednostavan, a moćan alat za emocionalno i socijalno zdravlje.

Zato, dragi moj čitaoče – OSMIJEHNI SE, i onda se nasmij još malo. Smij se kad si srećan, smij se i onda kada stvari ne idu kako bi trebalo, jer vjeruj mi, samo jednim osmijehom povećavaš šansu da ćeš prebroditi svaki teret koji je ispred tebe. I ne samo to, gradiš svoju rezilijentnost na stres i na sve druge životne prepreke.

Pozitivna psihologija nije happyologija – nije samo “budi srećan i sve će biti u redu”. Ona je mnogo više od toga. Ona govori o uključenosti.

A ti, jesi li bio uključen ovih dana?

I ne mislim na uključenost preko mobilnog telefona – već uključenost u svoje društvo, svoju porodicu. Jesi li pozvao svoje ljude, svoje starije, komšije koji možda imaju manje sreće od tebe?

Ako jesi – dobro.

Ako nijesi – počni danas.

Svijet će biti bolje mjesto zbog toga. A nijesmo li mi svi stanovnici ovog svijeta? Nemamo drugi svijet na koji možemo otići. Za sada.

Prema Seligmanu, autentična sreća ima tri elementa: pozitivne emocije, uključenost i smisao.

Cilj pozitivne psihologije je da poveća nivo životnog zadovoljstva na planeti, jednostavno rečeno, da čovječanstvo učini ispunjenijim.

Empirijski je dokazano da činjenje dobrih djela proizvodi najpouzdaniji trenutni porast blagostanja.

Seligman kaže da postoji jedna vježba koju svi treba da uradimo:

Pronađi jedno potpuno neočekivano dobro djelo koje ćeš uraditi sjutra – i samo ga uradi.

Primijeti šta se desilo s tvojim raspoloženjem.

Ako u svom životu imaš nekoga koga bi mogao pozvati u četiri ujutro da mu ispričaš svoje nevolje, ako je odgovor da, živjećeš duže od nekoga čiji je odgovor ne.

Dakle, cilj pozitivne psihologije je da mjeri i gradi ljudsko napredovanje, ljudsko procvjetavanje.

A put ka tome počinje pitanjem:

Šta nas zaista čini srećnim? Zaista srećnim.

Dakle, koje bih tri stvari predložio svima da rade kako bi poboljšali svoje blagostanje i bili bolje pripremljeni da se nose sa životom u ovom vremenu?

1. Dnevnik zahvalnosti.

Odvoji nekoliko minuta svakog dana da zapišeš tri stvari na kojima si zahvalan. Ne moraju biti velike – dovoljno je nešto malo poput šolje tople kafe ili ljubazan osmijeh. Redovno vođenje dnevnika zahvalnosti pokazalo se da poboljšava raspoloženje, povećava optimizam, pa čak i smanjuje simptome depresije.

2. Prepoznavanje i korišćenje svojih snaga.

Identifikuj svoje glavne karakterne snage (poput ljubaznosti, kreativnosti ili istrajnosti) koristeći alate kao što je VIA test karakternih snaga, i pokušaj da ih svakog dana primijeniš na nove načine. Na primjer, ako ti je “radoznalost” jedna od snaga, istraži neku novu temu ili postavi dublja pitanja u razgovorima. Istraživanja pokazuju da korišćenje vlastitih snaga povećava uključenost, samopouzdanje i zadovoljstvo životom.

3. Djela ljubaznosti.

I najmanja dobra djela – poput komplimenta, pomoći komšiji ili slanja pažljive poruke. mogu da povećaju tvoju ličnu sreću i ojačaju veze s drugim ljudima. Studije pokazuju da se ljudi koji redovno čine dobra djela osjećaju povezanije, ispunjenije i emocionalno stabilnije.

Cilj pozitivne psihologije je da pokrene promjenu u psihologiji, da se iz zaokupljenosti samo popravljanjem najgorih stvari u životu pređe i na izgradnju najboljih kvaliteta života. Ovo je, prema Martinu Seligmanu, čovjeku koji se smatra osnivačem i vodećom figurom pozitivne psihologije. Iako je prvobitno stekao priznanje kroz svoj rad na naučenoj bespomoćnosti i depresiji, Seligman je krajem devedesetih godina promijenio fokus i okrenuo se proučavanju pozitivne strane ljudskog iskustva, sreće, rezilijentnosti i ličnih snaga.

Godine 1998, tokom svog mandata kao predsjednik Američkog udruženja psihologa (APA), on je zvanično predstavio pozitivnu psihologiju kao novi naučni pristup usmjeren na razumijevanje onoga što život čini vrijednim življenja.

Seligmanov doprinos ovom polju je temeljni. Razvio je ključne teorije kao što je PERMA model blagostanja, o kojem sam pisao u prethodnom tekstu. Ovaj sistem pomogao je u razvoju pozitivnih intervencija poput vježbi zahvalnosti i podstakao globalni pokret ka istraživanju i unapređenju ljudskog napredovanja. Kroz svoje knjige – poput Authentic Happiness i Flourish – i kroz akademsko vođstvo na Centru za pozitivnu psihologiju Univerziteta Pensilvanija, Seligman je oblikovao način na koji danas razmišljamo o mentalnom zdravlju, obrazovanju, liderstvu i zadovoljstvu životom.

Živimo u čudnom vremenu. Tehnologija je potpuno promijenila način na koji komuniciramo, učimo i međusobno se povezujemo. Primjećujem da čak i kada izađemo sa prijateljima, većinu vremena buljimo u telefone. Kao da se plašimo da ćemo nešto propustiti.

A šta je prvo što uradiš ujutro kada se probudiš? Ako je to gledanje u telefon, onda, dragi moj čitaoče, imaš zavisnost. Ovaj zaključak donosim na osnovu nečega što mi je jednom davno rekao jedan moj prijatelj, u sasvim drugom kontekstu:

“Ako ti je prva misao ujutro piće, onda si alkoholičar, prijatelju. “

Prema Gaboru Mateu, “Nepotpunost je osnovno stanje zavisnika. Zavisnik vjeruje, bilo svjesno ili nesvjesno, da nije dovoljan takav kakav jeste, da je nedovoljan da se suoči sa zahtjevima života ili da se predstavi svijetu na prihvatljiv način. On ne može da podnese sopstvene emocije bez vještačke podrške. Mora pobjeći od bolnog iskustva praznine kroz bilo koju aktivnost koja um puni makar privremenim smislom, bilo da je to posao, kockanje, kupovina, prejedanje, seksualno traganje…”

Dakle, možda smo svi mi pomalo zavisni, na ovaj ili onaj način.

A šta pozitivna psihologija ima da kaže na sve ovo?

Pa, prije ili kasnije svi ćemo se suočiti sa nekom vrstom stresora, zato moramo biti spremni ili bolje rečeno, moramo se učvrstiti, jer će nam trebati sva pomoć koju možemo dobiti. Moramo izgraditi našu rezilijentnost – otpornost. Moramo naučiti kako da svoj život učinimo boljim. Moramo naučiti da cijenimo sve što imamo, koliko god malo to bilo.

Zahvalnost će nam donijeti više blagostanja.

Rezilijentnost će nas učiniti snažnijim i boljim.

Ali, dragi moj čitaoče, ti koji me poznaješ i ti koji me ne poznaješ, OSMIJEHNI SE, jer osmijeh je lijek za mnoge naše tegobe.

Zato, dragi moj čitaoče, nasmij se, i onda se nasmij još malo. Danas sam bio na jednom sastanku, i osoba sa kojom sam razgovarao rekla mi je:

„Nikad te prije nijesam sreo, ali tvoj osmijeh i držanje tjeraju me da želim pričati s tobom zauvijek.”

Zar to nije nešto posebno?

Zato budi ta osoba, ona kojoj drugi žele da priđu, ona kojoj će ljudi povjeriti svoje priče. Jer svima nam treba neko takav. Ne sjutra, ne sljedeće nedjelje, nego sada.

Upravo sada, u ovom trenutku, možeš biti iskra koja obasjava tuđi tamni dan.

Ja biram da budem svjetionik koji sija u najmračnijim noćima.

Biram da budem zvijezda koja te vodi preko ogromnog, neizvjesnog mora.

Ja sam onaj vječno nasmijani čovjek, i što je najvažnije,

BIRAM DA BUDEM SVJETLO.

P.S. Sljedeći blog biće o svjetlu.