Ljubav.

Da li je ljubav emocija?

Pa, psiholozi ljubav posmatraju kao složeno emocionalno stanje, ili afektivni sistem, tako da bih ja rekao da, ljubav jeste emocija, ali nije ista kao ljutnja, strah ili radost.

Pa zašto se onda ljubav ne smatra primarnom emocijom? Šta su uopšte primarne emocije? Prema Polu Ekmanu (Paul Ekman), primarne emocije su: sreća, tuga, strah, ljutnja, gađenje i iznenađenje. Ove emocije se javljaju brzo, imaju karakteristične izraze lica, kratko traju i služe neposrednim funkcijama preživljavanja. Po čemu se onda ljubav razlikuje? Pa, ona se razvija tokom vremena, može trajati godinama, a ponekad čak i decenijama (rijetko decenijama, ali dešava se), uključuje mnogo različitih emocija i mijenja se u zavisnosti od odnosa i okolnosti.

Hajde da pogledamo od kojih se emocija ljubav zapravo sastoji. Pa, sastoji se od: radosti, nježnosti, povjerenja, zahvalnosti, saosjećanja, uzbuđenja, ljubomore (da, ova je ovdje izuzetno aktivna), anksioznosti, tuge i nade.

Hajde sada da pogledamo šta nam neuronauka govori o ljubavi.

Ja, recimo, mislim da nas ljubav čini ludima, posesivnima i pomalo nenormalnima, ali vi možete da komentarišete i kažete mi šta vi mislite o tome, dragi moji čitaoci. Prema nauci, ljubav uključuje nekoliko moždanih sistema koji rade zajedno. Mozak oslobađa određene hormone kada smo zaljubljeni, kao što su dopamin, koji je povezan sa nagradom i motivacijom, oksitocin, koji je povezan sa povezivanjem i povjerenjem, i endorfini, koji nam pružaju osjećaj ugodnosti i sigurnosti.

Istraživanja koja koriste snimanje mozga pokazala su da romantična ljubav aktivira moždane puteve nagrađivanja, slične onima koji su uključeni u motivaciju i ostvarivanje ciljeva. Zastanite na trenutak i razmislite: kako se osjećate kada ste motivisani ili kada težite nekom cilju? Osjećate se odlično, zar ne? Pa, pitanje koje ja postavljam jeste: da li mi biološki tražimo svoju dozu?

Prema istraživanjima, ljubav se razlikuje od zavisnosti ili običnog zadovoljstva. Opet vas pitam: da li je to možda neka složena zavisnost? Zar se ne osjećamo kao zavisnici kada smo zaljubljeni? Nikad nam nije dovoljno, posesivni smo i na granici ludila…

Hajde da malo dublje uđemo u ovu temu. Psiholog Robert Sternberg predložio je da se ljubav sastoji od tri komponente: intimnosti – emocionalne bliskosti, strasti – fizičke privlačnosti i želje, i posvećenosti – odluke da održimo vezu. (Ovdje svi možemo malo da razmislimo: da li smo zaista posvećeni svojoj vezi ili smo zavisni od osjećaja koji nam ona pruža, pa ćemo uraditi sve samo da nastavimo da dobijamo taj osjećaj? Zvuči kao zavisnost, zar ne?)

Jedan od razloga zašto je ljubav toliko teško definisati jeste to što se ona mijenja tokom vremena. Prema evolucionoj psihologiji, ljubav nam pomaže da preživimo. Iz evolucione perspektive, ljubav se razvila zato što je povećavala naše šanse za preživljavanje. Pa, jeste li ikada pomislili da je ljubav zapravo sredstvo za vaš opstanak? Kladim se da nijeste, ali vam garantujem da smo se svi našli u situaciji kada smo, nakon što je ljubav prestala, pomišljali da nanesemo svakakvo zlo sebi i drugima, uključujući i osobu koju smo voljeli do Mjeseca i nazad. A onda, odjednom, tu istu osobu mrzimo do Mjeseca i nazad, i to dva puta. Šta se desilo?

Psiholog Džon Bolbi (John Bowlby) predložio je teoriju prema kojoj naši najraniji odnosi sa osobama koje su brinule o nama oblikuju način na koji volimo kada odrastemo. Njegov rad kasnije je proširila Meri Ejnsvort (Mary Ainsworth). Zajedno su identifikovali različite stilove emocionalnog vezivanja.

Sigurni stil vezivanja: Ljudi uglavnom imaju povjerenja u druge, otvoreno komuniciraju, osjećaju se prijatno u intimnim odnosima i dobro se oporavljaju nakon konflikta.

Anksiozni stil vezivanja: Ljudi se mogu plašiti napuštanja, imati stalnu potrebu za potvrdom ljubavi, lakše postajati ljubomorni i pretjerano analizirati svoje veze. (I da, u ovome smo katastrofa, previše razmišljamo i uglavnom mislimo na sve one loše stvari koje vjerovatno nemaju nikakvog smisla u stvarnosti, ali opet, ludi smo kada smo zaljubljeni, ili možda nijesmo?)

Izbjegavajući stil vezivanja: Ljudi često cijene svoju nezavisnost, imaju poteškoća sa emocionalnom bliskošću, povlače se tokom konflikta i potiskuju emocije koje ih čine ranjivima.

Da se vratimo psihologu Robertu Sternbergu koji je predložio teoriju prema kojoj se ljubav sastoji od tri komponente:

Intimnost – emocionalna bliskost, povjerenje, prijateljstvo.

Strast – fizička privlačnost, uzbuđenje, seksualna želja.

Posvećenost – odluka da ostanemo zajedno, dugoročna predanost (da, PREDANOST).

Sternberg je tvrdio da najjače dugoročne veze sadrže sve tri komponente, iako se njihov odnos mijenja tokom vremena. (Moje mišljenje: na dugotrajnoj vezi mora stalno da se radi, da se prilagođava i poboljšava. Ona neće funkcionisati sama od sebe, morate da radite na njoj. A ja vjerujem da, ako možete biti prijatelj sa osobom koju volite, upravo je to tajna dugovječnosti veze.)

Da li vam je poznata riječ limerencija? Pa, većini ljudi nije. Ovaj termin uvela je psihološkinja Doroti Tenov (Dorothy Tennov). On opisuje intenzivan, nevoljan oblik romantične privlačnosti koji karakterišu: uporne, ponekad opsesivne misli o jednoj osobi, snažna želja da nam ta osoba uzvrati osjećanja, neprestano analiziranje njenih riječi, poruka i ponašanja, emocionalni usponi kada nam je naklonost uzvraćena, velika emocionalna patnja kada nijesmo sigurni u njena osjećanja ili kada smo odbijeni, idealizovanje te osobe i poteškoće da se koncentrišemo na bilo šta drugo.

Pa, kakve veze limerencija ima sa ljubavlju? Pa, prilično velike. Limerencija može da se osjeća potpuno isto kao ljubav, posebno na početku veze. Srce vam ubrzano kuca kada vidite tu osobu, stalno mislite na nju, čekate njenu poruku, a kada ta poruka konačno stigne, odjednom vam je cijeli dan ljepši. Zvuči poznato, zar ne? Ali evo gdje stvari postaju zanimljive. Limerencija nije nužno ljubav. Ona se više odnosi na intenzivnu potrebu da nam osjećanja budu uzvraćena. Ljubav, posebno zrela ljubav, uključuje intimnost, povjerenje, posvećenost, prijateljstvo i prihvatanje druge osobe onakve kakva ona zaista jeste. Limerencija, s druge strane, često uključuje idealizovanje te osobe i stvaranje neke njene verzije u našoj glavi koja možda i ne postoji u potpunosti u stvarnosti.

Sjećate li se kada sam vas ranije pitao da li ljubav može biti neka vrsta složene zavisnosti? Pa, limerencija to pitanje čini još zanimljivijim. Čekamo poruku, telefonski poziv, poljubac, pažnju, a svaki mali znak naklonosti donosi nam novi nalet pozitivnih emocija. Kada to ne dobijemo, postajemo anksiozni, ljubomorni, nesigurni, a ponekad čak i očajni. Pa, jesmo li zaljubljeni u tu osobu ili smo zaljubljeni u način na koji se zbog nje osjećamo? Možda je upravo to jedno od najtežih pitanja koje treba sebi da postavimo kada kažemo: „Zaljubljen sam.“

Posebno važna karakteristika je neizvjesnost, često osjećaj da nam druga osoba ne uzvraća ljubav, a to može dodatno pojačati našu opsjednutost tom osobom. Postoje istraživanja koja povezuju intenzivnu romantičnu privlačnost sa sistemima nagrađivanja i motivacije u mozgu, što nam pomaže da razumijemo zašto romantična privlačnost na početku veze može djelovati gotovo kao zavisnost. Međutim, treba da budemo oprezni kada je bukvalno nazivamo ZAVISNOŠĆU.

Psihologija zapravo pravi razliku između „Volim ovu osobu“ i „Potrebno mi je da ova osoba voli mene“. Ovo drugo nas mnogo više psihološki zaokuplja. Možete nekoga duboko voljeti, a istovremeno prihvatiti da vam ta osoba možda neće uzvratiti ljubav. I upravo ovdje neko može da kaže: „Znam da ova veza nije dobra za mene, ali ne mogu da prestanem da mislim na tu osobu.“

Jeste li se ikada našli u ovakvoj situaciji ili poznajete nekoga ko jeste? Ja mislim da smo svi bili tu jednom ili dva puta. Možda ne želimo da se suočimo sami sa sobom i ne želimo da izgubimo obraz pred samima sobom, ako već ne pred drugima. Ali opet, ljubav nas čini ludima, na granici psihoze, ili jednostavno, da me izvinite, poslušnima kao ovce, a ponekad, ili bolje rečeno prilično često, naš mozak radi u režimu samoodbrane i neke stvari krije čak i od nas samih.

Ovo može ostati skriveno od nas čitavog života, ali na kraju može isplivati na površinu tokom terapije. Zato, dragi moji čitaoci i slušaoci, razgovarajte s nekim, jer neriješeni problemi ili traume mogu pokazati svoje ružno lice onda kada to najmanje očekujemo. A ja vam iz iskustva mogu reći da „Sjenka“ vreba iza ćoška i sprema se da preuzme kontrolu onog trenutka kada joj pružimo priliku.

Ovako je William Blake nacrtao sjenku koja je u svima nama.

Nedavno sam započeo neku vrstu eksperimenta. Upuštam se u razgovore s ljudima. Kao što neki od vas znaju, ja imam dar za priču, kako bi Englezi rekli, „the gift of the gab“ (engleski izraz koji označava prirodni talenat da se lako, tečno i ubjedljivo govori – objašnjenje zahvaljujući ChatGPT-u), i to radim svuda i sa svakim.

Moram da kažem da su rezultati zapanjujući. Ljudi su gladni razgovora. Još jedna stvar koju sam primijetio jeste da, kada kažem da sam psiholog, još su željniji da razgovaraju sa mnom i često kažu: „Ti mi trebaš.“ Ovo je samo po sebi nešto novo. Ljudi su ovdje nekada izbjegavali psihologe. Nešto se mijenja. Možda pristup tehnologiji ipak nije toliko loša stvar.

Čvrsto vjerujem da je svima nama potreban neko s kim možemo da razgovaramo, a sada dolazi onaj dio koji volim da ponavljam: voli bližnjega svoga. (Ovo dolazi iz biblijskog teksta: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.“) E sad, koliko mi zapravo volimo sami sebe? Zamislite da toliko volimo i svoje bližnje. Kakvo bi to divno mjesto bilo.

Prilično često mi kažu: „Ti si bolji čovjek od mene.“

Stvarno!!

Bio sam na obje strane i vjerujte mi, došao sam do spoznaje da činiti loše stvari i biti loš čovjek nije način da se ide naprijed. I znam šta neki od vas sada misle (ne, mi psiholozi ne čitamo misli). Ako vam je neko nanio nepravdu, kao što je meni, nikada mu nećete oprostiti. Ha, ha. Meni je nepravda nanesena milion puta. Pročitajte to još jednom. A nepravda mi se nanosi i ovog trenutka.

Ja radim onako kako je moja majka često govorila: „Oprosti im, jer ne znaju šta čine.“

Opet, neki od vas me poznaju. Ja nijesam slab, ni na koji način, ni u kom obliku. Jednostavno biram da idem naprijed, a put naprijed moguć je samo ako sa sobom ne nosite sav onaj teret koji ste nakupili tokom života. Neka smeće ostane tamo đe mu je mjesto. Ponesite sa sobom samo ljubav i brigu za druge. Jednog dana ćete shvatiti, kao što sam i ja shvatio, da je to pravi put.

Ako bih umro ovog trenutka, ne bih imao za čim da žalim. Uradio sam mnogo dobrih stvari u svom životu. Volio sam, bio voljen, dijelio ljubav sa mnogim ljudima – nekima koji su je zaslužili, a nekima koji nijesu – ali ne kajem se ni zbog čega. I dalje pružam ljubav ljudima koje poznajem, ali i mnogima koje ne poznajem. Želim da budem ovdje još neko vrijeme kako bih mogao da nastavim to da radim, i želim da se moj put ukrsti sa putevima onih kojima je pomoć potrebna.

A vi, dragi moji čitaoci, izaberite pravi put, a pravi put je put ljubavi. Mržnja nikada nikome nije donijela ništa dobro, osim što ih je držala u mraku, ljute, nesrećne i povrijeđene. Zašto bi iko izabrao da bude takav? Zašto bih ja izabrao da budem takav? Ili vi, dragi moji čitaoci? To nije način da se živi.

A postoji i jedno opravdanje koje stalno čujem: „Ti si bolji čovjek od mene.“ Molim vas, ja nijesam ništa bolji od vas, niti ste vi išta bolji od mene. Svi smo jednaki. Svi smo grešnici. Svi pokušavamo da budemo najbolja verzija sebe, a, prijatelju moj, za to je potreban rad. To nije lak put, ali je put koji nas najviše ispunjava.

Zato budite svjetlost…

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *