Dragi čitaoci, kao što sam obećao, evo trećeg u nizu od četiri teksta o psihologiji, bolje rečeno njegovog prevoda. Napisao sam ga negdje u februaru, i nadam se da će vam se dopasti i da ćete iz njega ponešto i naučiti. Kao što ćete vidjeti, ovo će biti jedan od složenijih tekstova, zato se pripremite i budite spremni da naučite ponešto novo.
Odakle da čovjek počne s ovom temom? Svi mi imamo različita mišljenja o ovom vrlo kompleksnom i ne baš popularnom pitanju, zapravo, veoma nepopularnom. Dr Viktor Carrion to je najbolje rekao: „Svi nosimo teret, neki veći, neki manji, ali ih svi imamo“. Teret je ovdje metafora za traumu. Neki od nas znaju za svoj teret, ali većina nije svjesna i prolazi kroz život pitajući se šta se događa i zašto im je toliko teško. Dobro skriveni, potisnuti ili zaboravljeni životni događaji nikada ne nestaju. Oni samo čekaju iza ćoška da nas udare po glavi poput čekića od 10 kila, a vjerujte mi, imaju snagu napraviti veću štetu od bilo kakvog čekića. Nekad nas dovedu do zavisnosti, razvoda, usamljenosti, a nerijetko i do samoubistva.
Kako kaže Conti: „Kada govorim o traumi, mislim na vrstu emocionalne ili fizičke boli koja često ostaje neprimijećena, ali zapravo mijenja biologiju i psihologiju našeg mozga. I mada su ljudi prilično otporni, mnogi pate zbog ovih traumatskih promjena mnogo duže i mnogo više nego što možemo zamisliti“(Conti, 2021, str. 9).
Kao što možemo vidjeti, bol nije samo fizička već i emocionalna, a te dvije zajedno čine veoma težak spoj. Zato vas molim, ako neko prolazi kroz nešto slično, budite pažljivi u reakcijama prema toj osobi. Oni prolaze kroz složenu biološku i emocionalnu buru. Čak ni oni sami možda nisu svjesni kroz šta prolaze, ponašaju se neuobičajeno (nisu svoji i rade stvari koje nisu tipične za njih). Ako primijetite da se neko ponaša drugačije, zapitajte se šta se dešava s tom osobom, je li dobro i da li mu/joj treba razgovor. Aktivno slušanje je ljekovit oblik komunikacije, zato pažljivo slušajte, a savjete dajte oprezno, pogotovo ako nemate dovoljno znanja o ovoj temi.
Pa da i počnem dragi moji čitaoci,
U ovom nastavku dotaknuću se jedne veoma složene teme sa kojom se, nažalost, suočavaju mnogi ljudi, često i nesvjesno – posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Cilj mi je bio da ovaj tekst objavim oko 10. februara, na tridesetogodišnjicu događaja kada sam ranjen vatrenim oružjem, traumatičnog događaja zbog kojeg već duže vrijeme živim sa ovim izazovnim, a ipak ne tako rijetkim poremećajem.
Ovim tekstom želim da podstaknem razmišljanje o osnovnim pitanjima koja se nalaze u samoj srži psihologije: „Zašto, kada i šta?“ – Zašto je ova osoba takva kakva jeste, kada su njene teškoće počele i šta ju je navelo da se ponaša ili reaguje na određeni način? Takođe se nadam da ćete prihvatiti k srcu jedan od najvažnijih principa psihologije – aktivno slušanje. Nemojte biti prisutni kao komad namještaja – već pažljivo slušajte, uključite se, učestvujte i suzdržite se od osuda. Stavite ljudima do znanja da ste zaista tu za njih. Ako svi počnemo ovo primjenjivati, svijet zaista može postati bolje mjesto.
Svi treba da razvijemo sopstvenu „kutiju sa alatima“, koja će biti posebna samo za nas. U ovoj kutiji imaćemo različite alate koji će nam pomoći da se nosimo sa našom traumom. Naravno, ovi alati nisu bukvalni, već metaforični, a mogu biti u obliku čitanja, sviranja gitare, ispijanja kafe sa prijateljima (da, kafa ili čaj s prijateljima ima izuzetno pozitivan terapeutski efekat!), zatim meditacije, svjesnog disanja, joge (inače, poznajem odličnog instruktora joge, pa ukoliko vam treba – slobodno mi javite! @yoga_andjela ), ili pak šetnje, trčanja i drugih oblika fizičke aktivnosti. Najvažnije je da isprobate različite pristupe i pronađete ono što djeluje baš za vas. Ova kutija sa alatima je izrazito lična stvar – moja kutija neće biti djelotvorna za vas, kao što ni vaša neće biti djelotvorna za mene.
Hajde da pogledamo kako trauma može izgledati i šta ona zaista jeste, koristeći primjer. Kao što već znate, volim da koristim sebe kao primjer. Kod mene je trauma počela rano, kao i kod većine mojih prijatelja i rođaka. Prvi dan prvog razreda – šta mislite koje je bilo prvo pitanje koje su mi postavili? Bilo je: „Jesi li katolik ili Albanac?“, i to ne samo od djece, već i od nastavnika. Dali su sve od sebe da se osjećamo manje vrijedno, nepoželjno ili da s nama nešto nije u redu. I vjerujte mi – tako smo se zaista i osjećali. Zlostavljanje nije bilo samo emocionalno nego i fizičko; bili smo mnogo češće kažnjavani i udarani od djece koja su pripadala „pravoj“ religiji (a ta „prava“ religija bila je islam). Nije bilo bitno da li smo nešto skrivili ili ne – batine smo svakako dobijali. U mom slučaju, to me je učinilo jačim, ali nažalost, ne mogu isto reći i za neku drugu djecu.
Moja trauma nije počela tu. Kada sam imao oko 6 godina, krenuo sam sa svojim bratom Dacijem u planine da dovedemo ovce i krave (da, bio sam pastir-čoban i ponosan sam na to). Daci je otišao po krave u nekom drugom pravcu, a ja sam krenuo po ovce. Dok sam se penjao uz planinu (da, nekad sam mogao i da hodam), ugledao sam veliku crno-smeđu stvar kako trči prema meni i pomislio sam da je to veliki pas. Kad sam posegnuo za kamenom da ga gađem, životinja se podigla na zadnje noge i tada mi je kroz glavu jasno prošla slika smrti – suočavam se s medvjedom na planini i biću pojeden. Pa, nisam bio pojeden; pretpostavljam da smo se obojica prepali jedan od drugog do smrti. Medvjed se okrenuo i pobjegao glavom bez obzira, a ja, veliki junak kakav jesam – ma da, baš – okrenuo sam se i pobjegao na drugu stranu. Da je tada Bolt trčao pored mene, siguran sam da bih ga prestigao. Često sam se pitao, a i dalje se pitam, jesam li tada doživio traumu. Da situacija bude još zanimljivija, otprilike u istim godinama, možda 6-7, bio sam stavljen u još jednu nezgodnu situaciju. Kao što sam već rekao, svi smo bili seljaci, imali smo krave, ovce, a neki čak i koze. Naš komšija imao je dvije krave. Dobro smo znali da ne smiju pasti djetelinu jer je to moglo biti kobno za njih. Nažalost, jedna od krava je pojela malo više djeteline i bilo je jasno da će uginuti. Morali smo je zaklati da bi se meso bar iskoristilo. Tu se okupila grupa ljudi, donijet je nož, i neko je morao da obavi taj užasni posao. Kako smo svi bili emotivno vezani za svoje životinje, nož je kružio neko vrijeme, a što smo duže čekali, situacija je postajala sve teža. Nož je na kraju došao do mene, i ja sam uradio taj strašan čin. Taj osjećaj sam nosio u sebi godinama. Nažalost, to nije bila posljednja situacija tog tipa. Sljedeća velika trauma desila mi se kad sam imao 22 godine. Radio sam u svojoj štampariji u Bronksu, kada su jedne večeri ušli trojica momaka i pokušali da me opljačkaju. Ja, veliki junak, dugogodišnji vježbač borilačkih vještina i sa balkanskim mentalitetom, upustio sam se u borbu s njima. Bio sam sam protiv trojice naoružanih ljudi – koliko čovjek može biti glup? Imao sam sreće što sam ostao živ, ali završio sam u kolicima sa brojnim zdravstvenim problemima za cijeli život.
Ovog februara je bilo punih 30 godina od tog događaja. Da li patim od PTSP-a ili kompleksnog PTSP-a ili nekog drugog poremećaja? Vjerovatno.
Ali, dragi moj čitaoče, molim te, poslušaj moj savjet: ako neko ima pištolj, nož ili bilo kakvo oružje – daj mu ono što traži. Ne vrijedi rizikovati. Vjeruj mi.
Početkom ove godine (2025), ovdje u mojoj maloj zemlji, jedan čovjek je ubio 13 ljudi i ranio nekoliko drugih. Čitajući društvene mreže, ne mogu da ne primijetim kako svi krivicu svaljuju na tu osobu. Ne krivim ih, ali često se pitam šta je navelo tog čovjeka da okrene oružje prema tolikim ljudima, od kojih je dvoje bilo djece. Još jedno pitanje koje sebi postavljam jeste kako niko nije primijetio da nešto nije u redu sa njim. Uvijek postoje znakovi da je neko na ivici gubljenja kontrole ili pucanja, osim ako ta osoba to vrlo dobro ne krije. Ovaj konkretan slučaj djeluje dosta zbunjujuće.
Prije svega, želim jasno naglasiti da ne zauzimam ničiju stranu – to nije u mom karakteru. Samo sagledavam činjenice empirijski: osoba je ubila 13 ljudi i ranila još troje na pet različitih lokacija, a potom izvršila samoubistvo. Informacije još uvijek nisu potpuno potvrđene, stoga zasad možemo samo nagađati. Nadam se da ćemo jednog dana imati jasnu sliku o tome šta se zaista dogodilo, kako se nešto slično nikad više ne bi ponovilo. Sada je ključno da porodice žrtava i povrijeđenih dobiju potrebnu psihološku pomoć. Takođe, nadam se da će ljudi početi više slušati jedni druge, dopuštajući osobama koje su u teškim situacijama da znaju kako uvijek mogu razgovarati s nama bez straha od osuđivanja. Još jednom naglašavam ovu važnu poruku: „Čujem te, razumijem te, poštujem te i prihvatam te.“ (Stanulović-Kapor, 2021)
Ponovo ću citirati nešto iz mog prethodnog bloga o gubitku: „Gubitak može imati mnogo oblika i svako se s njim nosi na svoj način. Evo jedne dobre definicije gubitka: ‘Smrt voljene osobe jedno je od najtežih životnih iskustava. Živimo u vremenu u kojem se stvarnost smrti negira i potiskuje, a nemamo dovoljno znanja o procesu tugovanja i pružanju podrške ožalošćenima. Kao rezultat toga, često ne znamo kako se nositi s gubicima – bilo svojim ili tuđim. Ljudi se tokom života suočavaju s različitim vrstama gubitaka, ponekad čak i s onim najbolnijim – gubitkom djeteta.“ (Jakšić, 2014)
Kao što vidimo iz gornjeg teksta, prema autoru, najbolniji gubitak je gubitak djeteta. Dok ovo pišem, ne mogu ni shvatiti ni prihvatiti kako neko može okrenuti oružje prema djetetu. Kakvu vrstu mržnje neko mora imati u sebi da učini tako nešto? Šta se to dogodilo s ljudskošću pa smo u stanju raditi ovakve užasne stvari jedni drugima? Kako bilo ko može racionalizovati ovakav čin? Šta sebi govori osoba dok čini ovakvo nešto?
“Prema mišljenju većine stručnjaka u ovoj oblasti, trauma preuzima kontrolu nad našim limbičkim sistemom, iskrivljuje naše uspomene i mijenja naš mozak. Počinjemo da osjećamo, razmišljamo, odlučujemo i ponašamo se na načine na koje nikada ranije ne bismo. Postajemo drugačiji ljudi, često bez mogućnosti da pratimo te promjene” (Conti, 2021).
Šta je PTSP? Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) je mentalno zdravstveno stanje koje se javlja kao posljedica doživljavanja ili svjedočenja traumatičnog događaja. Ovaj poremećaj karakterišu nametljive uspomene, ponašanja izbjegavanja, negativne promjene u razmišljanju i raspoloženju, kao i promjene u fizičkim i emocionalnim reakcijama. PTSP može pogoditi svakoga ko je bio izložen traumi, poput ratnih veterana, žrtava fizičkog ili seksualnog nasilja, osoba koje su preživjele prirodne katastrofe ili teške nesreće…
Simptomi PTSP-a se obično dijele u četiri kategorije. Nametljive uspomene uključuju flešbekove, noćne more i uznemirujuće misli o traumatičnom događaju. Izbjegavanje se odnosi na sklanjanje od mjesta, ljudi ili aktivnosti koje podsjećaju osobu na traumu. Negativne promjene u razmišljanju i raspoloženju mogu se ispoljiti kao osjećaj beznade, otuđenost od drugih i poteškoće u doživljavanju pozitivnih emocija. Promjene u pobuđenosti i reaktivnosti uključuju pretjeranu uznemirenost, probleme sa spavanjem ili izlive bijesa.
Jedan od ključnih aspekata PTSP-a jeste da se on ne pojavljuje uvijek odmah nakon traumatičnog događaja. U nekim slučajevima, simptomi se mogu javiti tek mjesecima ili čak godinama kasnije, što dijagnozu i liječenje čini dodatno složenim. Rana dijagnoza i intervencija su od presudnog značaja, jer neliječeni PTSP može izazvati ozbiljne poremećaje u ličnom, društvenom i profesionalnom životu pojedinca.
Efikasno liječenje PTSP-a često uključuje kombinaciju psihoterapije i medikamenata. Kognitivno-bihevioralna terapija (CBT), posebno terapija usmjerena na traumu, jedna je od najčešće korišćenih terapijskih metoda. Tehnika desenzitizacije pokretima očiju i reprocesuiranja (EMDR) takođe je pokazala visoku efikasnost u ublažavanju simptoma PTSP-a. Medikamenti poput selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (SSRI) često se propisuju za ublažavanje simptoma poput anksioznosti i depresije. Selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI) su grupa lijekova koji povećavaju nivo serotonina u mozgu tako što blokiraju njegovo ponovno preuzimanje (reuptake) u neurone. Uobičajeno se koriste za liječenje depresije, anksioznosti i drugih poremećaja raspoloženja.
U posljednjih nekoliko godina, svijest o PTSP-u je porasla, što je dovelo do boljih resursa i sistema podrške za osobe pogođene ovim stanjem. Javne kampanje i obrazovni programi imaju za cilj smanjenje stigme i ohrabrivanje onih koji osjećaju simptome da potraže pomoć.
Povezano stanje koje se često pominje jeste Kompleksni posttraumatski stresni poremećaj (K-PTSP), koji najčešće nastaje kao rezultat dugotrajne ili ponavljajuće traume, poput kontinuiranog zlostavljanja, zarobljeništva ili trgovine ljudima. Iako dijeli mnoge simptome sa PTSP-om, K-PTSP dodatno uključuje poteškoće u regulisanju emocija, stalne osjećaje bezvrijednosti i izazove u stvaranju zdravih odnosa. Osobe sa K-PTSP-om mogu doživjeti duboke promjene u doživljaju sebe, uz pojačani osjećaj stida ili krivice. Liječenje K-PTSP-a obično zahtijeva specijalizirane terapijske pristupe koji se fokusiraju na izgradnju samopoštovanja, jačanje otpornosti i razvijanje zdravih mehanizama suočavanja. (Martin Seligman, psiholog poznat po svom radu na pozitivnoj psihologiji, otpornost vidi kao sposobnost da se osoba oporavi nakon nedaća i postane jača kroz izazove. Njegova istraživanja, posebno u kontekstu naučenog optimizma i pozitivne psihologije, sugerišu da otpornost nije samo izdržavanje teškoća već i korišćenje izazova kao prilike za lični rast.)
PTSP i K-PTSP ne utiču samo na pojedince, već i na njihove porodice i zajednice. Ključno je stvoriti podržavajuće okruženje koje podstiče razumijevanje i ohrabruje oporavak. Podizanje svijesti i promovisanje dostupnih opcija liječenja su vitalni koraci ka ublažavanju posljedica ovih stanja na društvo. Potrudimo se da više slušamo, manje osuđujemo i da pružimo podršku jedni drugima u procesu iscjeljenja od traume.
Koja je lekcija kojom želim da zaokružim ovaj tekst? Vjerovatno cijeli život patim od neke forme PTSP-a, ali sam izgradio svoju otpornost i sa njom – sopstveno blagostanje. O tome će, nadam se, biti riječi u mom sljedećem blogu. Zato, dragi moj čitaoče, šaljem ti jedan topao zagrljaj – budi jak/a, mnogo se smij i znaj da tamo negdje postoji neko ko misli na tebe.