Da li će bol ikada otići?

Ovo je tema o kojoj razmišljam  da pišem već  dugo, ali sam bio zauzet poslom, treningom i mnogim drugim stvarima, ali je evo došlo vrijeme i za to.

Jedno od najčešćih pitanja koje dobijam  u posljednjih 21 godinu je – imaš li bolova?

To je kompleksno pitanje, ja ću pokušati da dam odgovor, u nadi da će pomoći nekom kao meni, a mojim voljenim dati do znanja istinu.

Kao što znate, tog hladnog februara 1995. sam upucan i zamalo sam umro, preživio sam i nastavio moje životno putovanje, ali nedugo poslije toga sam dobio dijagnozu – Syringomyelia.

Syringomyelia je stanje u kojem se tečnost sakuplja i zgrušava u kičmenoj moždini i pritiska nerve, čime, kao u mom slučaju, osoba počinje da gubi osjećaj. Ja sam počeo da gubim osjećaj na lijevoj strani.

Oko Božića 1995. godine moja situacija se naglo pogoršala, hitno sam prebačen do bolnice i tamo operisan, bila je to 4 sata duga operacija, neću ulaziti u detalje, ali bio je to najgori Božić ikad.

Kao što znate, ja sam malo tvrdoglav (ili možda puno, zavisi koga pitate), operisan sam 21. decembra, a ja sam izašao iz bolnice 24. ne slušajući ni doktore ni moje voljene. U to vrijeme se nisam mogao pokretati nikako, a i morao sam da ležim sve vrijeme jer je operacija bila na vratu. Bio sam u velikim bolovima i, kad malo razmislim, ti bolovi nikad nisu prestali.

U godinama koje su dolazile naučio sam da se nosim sa time i pokazujem totalno drugačije lice nego kako se ustvari osjećam, većina ljudi me vidi kao nasmijanog čovjeka, ali istina je daleko od toga.

Dok sam bio u bolnici napravio sam dogovor sa samim sobom – da nikad ne pričam kako se stvarno osjećam. Zadržao sam taj stav skoro 20 godina, većina ljudi ne zna ili se ne sjećaju kako sam se osjećao ili se osjećam.

Većina ljudi ima neku vrstu bola, neki manje, neki više,a kad bol dođe trebate ga prihvatiti i ne dozvoliti da vas izludi. Neki od nas koji se nose sa tim decenijama ili duže bi možda mogli i knjige da pišu o tome. Ja ću vam reći kako se ja nosim sa time, za neke ovo možda nije najbolji način i neće funkcionisati, jer ono što funkcioniše za mene, možda neće funcionisati za vas.

Negdje u oktobru 1995. počeo sam da imam bolove i gubim osjećaj na lijevoj strani, tada to nisam razumio. Nije to bilo poput zubobolje ili glavobolje, ovo je bio bol tako jak da bih se sav skupio i zatvorio oči,

u nadi da će bol ili prestati ili me dokrajčiti. Nisam ja mali čovjek – 100 kg, 1.85 cm visok, ali bih vidio zvijezde usred bijela dana, ili kako ja kažem – vidio bih crveno.

Krio sam ovo od mnogih, nisam izlazio, ali kako život ide dalje, morao sam i ja izaći nekad. Izašao sam jednog dana sa bratom Đovalinom i drugom Izijom, trebali smo otići do Manhetena i, kao neka priča iz neke knjige, osjetio sam najjači udar bolova ikad. Sklupčao sam se na prednjem sjedištu auta, zatvorio oči i zaurlao bih od bolova, ali sam stiskao zube i nadao se da će bol prestati.pain site 2

To se nije desilo. Moj brat je odlučio da me odvede do najbliže bolnice Lenox hil, u 77. ulici New Yorka. Ovdje će otkriti da imam Syringomyeliu. Odatle su me prebacili u jednu od najboljih bolnica svijeta – Presbyterian Hospital na Manhetenu. Operacija je bila uspješna, ali neću prestati da osjećam bolove, već ću bol osjećati 24 sata dnevno. Vratio mi se osjećaj, a kao dodatak sam dobio nešto čemu se smijem stalno – ne znojim se po lijevoj strani i to povezujem sa time što sam Blizanac u horoskopu.

Nedugo poslije operacije sam otišao kod specijaliste za bolove, i imao sam dug razgovor sa doktorom koji mi je rekao “Ambroze, imaš dvije opcije, prva je da uzimaš ljekove za bolove i postaneš zavisan od njih i živiš kao zombi,photo_of_pain_reliever

ili da naučiš da živiš sa time i živiš prilično normalan život.

Razmišljao sam o tome kako neko može da se navikne na ovoliko bolova, vjerujte mi bolovi su astronomski. Meditirao sam dugo, kako bih uspio da stišam misli. Neki od vas znate da meditiram dugo vremena.

Sad znam da svaka osoba može da se navikne, samo nam treba malo discipline, volje i vremena. Vremenom ćeš naučiti da se nosiš sa bilo čime, a koncept  “biti” ovdje dolazi do izražaja. U većini slučaja bih se ljutio, ali vremenom sam naučio da ljutnja samo podstiče bol i čini ga jačim. Kad sam bio smiren, i bolovi su bili manji. Tako sam naučio da moram biti smiren, time ću smanjiti bolove.

Ovdje je učenje počelo, počeo sam da razmišljam više, a djelujem manje, počeo sam da recitujem mantre i slušam opuštajuću muziku. Primijetio sam da me hindu i budistička muzika opuštaju. Jedna pjesma od  Krishna Das “Om Namah Shivaya” mi je pomogla kroz neke od najtežih momenata mog života.

Nisam ja Budista ili Hindu, ne  pripadam bilo kojoj vjeri, vjerujem u nešto veće od nas, koje ne razumijemo još,  zvali ga mi bog, Budda, Odin ili bilo kako.

Proučavao sam teologiju dugo vremena i vjerujem da smo mi svi bića poput bogova, sa  neograničenim potencijalom i sposobnostima. Ja iznenadim sebe svaki dan, sa svim stvarima koje mogu da uradim, i svim onim što moje tijelo može da uradi, tako da je bol beznačajna stvar, za koju nema mjesta u mojim prioritetima.

Bolovi su tu, vjerujte mi , ali ja biram i ne dozvoljavam da mi bolovi vode život. Ja vodim moj život. Ako se pitate kako – vrlo jednostavno. Kad se probudim, razmišljam kakvo dobro mogu danas da uradim, mogu li pomoći nekome, kakvu pozitivnu stvar mogu uraditi za sebe, kao naprimjer da treniram, jedem zdravo… Mogu da pazim moje misli i kontrolišem ih, isto tako i moje emocije. Pitam sebe da li sam zavisan od nečeg? I da li to radi u korist mene ili protiv mene. Ako je dobro, radiću na tome, ako je loše radiću na tome da to eliminišem. Nisam ja najbolji čovjek, ali nisam ni najgori, to stalno imam u mojim mislima, a kad se bol pojavi ili pokaže svoje mračno lice u mom životu, kažem mu da produži jer je moj život prepun i nemam vremena za to. Znam ja da je tu, ali ne smeta mi koliko sve druge loše stvari koje se svakodnevno dešavaju u mom i životima svih oko mene.

Moj bol je ništa u odnosu na sve loše stvari koje se dešavaju svakodnevno po svijetu, ne mogu promijeniti one koji čine zlo, kao što ne mogu zaustavit moj bol, zato posmatram i dajem više vremena  onome što se dešava po svijetu, a najmane vremena mom bolu.

Ponekad me bol iznenadi, i kao da želi neku osvetu, udar je tako jak da imam osjećaj da sam skočio metar uvis. U tim momentima zatvorim oči i čekam, sa osmijehom na licu kažem “ovo nije ništa, ovo ti ne može ništa, ako ti nije ništa moglo za posljednjih 20 godina, ne može ti ni sada ništa” (ako me vidite sa osmijehom bez ikakvog razloga, sad znate da postoji razlog). Tada kao da se predaje, bol  prestane, ali ponekad se vrati i nastavlja da se vraća. Tim danima volim da sjedim kući sam i ratujem sam sa mojim bolom.

Većina ljudi sa hroničnim bolovima zna ovo, možda razmišljate – “Pa mora biti neki lijek ili nešto”, naravno da postoji, i probao sam mnoge ljekove. Oni koji funkcionišu stvaraju zavisnost i, kao što rekoh ranije, svaki dan pitam sebe, da li je ovo dobro ili loše za mene, ako je dobro proučavaću to, ako nije radiću na tome da to eliminišem. Većina ljekova prekrije bolove i u isto vrijeme kreira veće probleme, dok ih uzimam osjećam se kao zombi i to nikako nije dobro. Zato ne uzimam ništa. Rečeno mi je da je kanabis dobar za bolove, ne sviđa mi se pušenje kanabisa, pa ću jednom probati tinkturu, ako bude dobro, reći ću vam u nekom od sljedećih blogova.

Sve u svemu, bolovi su stalno sa nama. Šalim se sa mojom mamom ponekad, ona ima 86 godina i ponekad se požali da je nešto boli (rijetko se ona žali),  kažem joj “mama, kad bolovi prestanu to znači da smo umrli”.

ja i moja mama prije nekih 15 godina.
ja i moja mama prije nekih 15 godina.

I eto još jedna dobra stvar o bolu. Sve dok imamo bolove to znači da smo živi, a ja ću biti živ još puno godina. I vi mi živjeli, moji dragi čitaoci, nemojte zaboraviti da neko tamo negdje ima teži život sa više bolova i prepreka, a ako to nije slučaj, onda se ja molim da vaši bolovi pređu na mene, tako da vi imate lakši dan.

7 misli o “Da li će bol ikada otići?”

  1. Amroze ako bogda Bog ce ti poboljsati tvoje bolove .Svaka cast sto sa svim tim bolovima imas pozitivan smisao zivota samo napred zelim ti sve najljepse 👊🏻👍🏻🙏😘Puno pozdrava od (najbolje prijatelice tvoje sestre Vere ) Ljeza Ljekocevic sa porodicom🙏😘

  2. Ambroz, I thoroughly enjoyed this post. I meditate too, and as of a year or two ago have fallen in love with the Hindu mantras as well! I use guided YouTube meditations and have found them to be supremely powerful & effective (for a multitude of things). Thank you for sharing & being such a source of good energy. Must be a family trait.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.