Sport i Parasport

Uskoro počinje Paraolimpijada, pa ću pisati malo o sportu. Ali, naprije evo malog uvoda o meni. Bavim se sportom već duže vremena, da budemo precizniji 37 godina. Znam da ne izgledam toliko star, ali ja sam zapravo mnogo stariji, tako da se zahvaljujem jer ne vjerujete da sam toliko star 🙂 

Počeo sam se baviti borilačkim vještinama jako  mlad i taj sport sam počeo da razumijem kad samo imao oko sedam godina. Prije toga sam bio vreća  udaranja za moju braću. Možda već znate, možda ne, ja sam sedmi sin. Da ta mala dama, moja majka, koju svi znate, je imala desetoro djece, ali o porodičnom stablu ću pisati drugi put. Sada da se vratimo meni kao vreći udaranja za moju braću. Od malih nogu sam naučio da moraš biti u stanju da štitiš sebe, jer ti braća nisu uvijek u blizini. U to vrijeme, moj brat Danny je već trenirao borilačke vještine sa svojim prijateljima, dobijao je i knjige, a jedna od njih je bila „Chinese Kung-Fu: The Philosophical Art of Self Defense“. Ova knjiga je bila previše komplikovana za mene, ali sam je svakodnevno proučavao, gledao sam slike i oponašao pokrete. Gledao sam svaki film koji sam mogao i jednostavno živio Jeet Kune Do život.

Kasnije sam dobio knjigu „Tao of Jeet Kune Do“ koju je napisao Brus Li, tako da sam bio na putu za postanem mali Brus Li.

tao of jeet kune do

U to vrijeme sam se upoznao sa čakljama i praktično su postale dio mene, spavao sam sa njima, jeo sa njima, hodao sa njima, one su postale produžetak mog tijela.

Svaki dan sam trenirao sa njima nekoliko sati. Meni u to vrijeme nepoznato da 10.000 sati prakse vodi do savršenstva, postalo je dio mene (u knjizi „Outliers“, autor Malkolm Gladvel kaže da je potrebno oko deset hiljada sati prakse da se postigne majstorstvo u bilo kojoj oblasti). Trenirao sam i trenirao iznova, napravio bih pauzu, pa se ponovo bacio na trening. Kao što možete pretpostaviti, na kraju sam postao stvarno dobar, ne samo sa jednom rukom, već sa obje, mogao sam raditi nevjerovatne stvari sa čakljama.

A to je bio samo početak – kasnije sam se bavio raznim vrstama borilačkih vještina. Sredinom 90-ih sam upucan i završio sam u kolicima. Bio je to težak period za mene, ali sam se izvukao i polako vratio svoj život na pravi put. U to vrijeme nisam znao o  paraolimpijskom pokretu, ali sam se bavio sportom kao i uvijek, za  sebe. Počeo sam da dižem tegove (Power-lifting) oko 2003. godine i za pet godina sam postigao da budem u Klubu 500 (Klub 500 znači da si u grupi koja diže više od 500 lbs- lb je jedinica za mjerenje mase, 1lb je 0,45 kilograma) – na bench klupi sam dizao oko 230 kg.

Zatim sam se oko 2010. godine povrijedio i morao sam malo da usporim sa tim, pa sam oko četiri godine igrao košarku sa jednim timom ovdje. Vidio sam da to ne ide nigdje i prestao sam. Tim i danas nije nigdje, i sada, u 2016. godini, ta ekipa je još na istom mjestu – nemaju ni klasifikaciju.

trening
trening 2009  god
Dubai 2010 sa timom Ujedinjenih Arapskih Emirata
Dubai 2010 sa timom Ujedinjenih Arapskih Emirata

Mislim da je vrijeme da neko objasni i kako parasport funkcioniše.

Svaki sport ima svoj sistem za klasifikaciju. Recimo u košarci, igrači se klasifikuju od 4,5 do 1 poena – veći broj znači veću funkcionalnu sposobnost igrača. Sa pet igrača na terenu, ukupan broj bodova ne može biti veći od 14, pa se igrači sa najmanje poena u normalnom svijetu cijene najviše. To ovdje nije slučaj.

Sigurno se pitate zašto?

Ako imate dva dobra igrača sa 1 poenom, tada u timu mogu da igraju i igrači sa većim brojem bodova tako da ispunite uslov za maksimalnih 14 poena.  Zbunjeni?

Da malo pojednostavim – ako tim ima po jednog igrača sa 4,5 boda, jednog 4 poena i jednog 3,5 poena, dva od po jednog boda, to je ukupno 14.

Da sada vidimo još jedan primjer, kakav ćete naći u većini mjesta, uključujući i moj grad: dva igrača po 4,5 boda, jedan od 4, jedan od 3 i jedan od jednog boda, to iznosi 17 poena. Tako sastavljen tim ne bi mogao da igra ni na jednom pravom turniru.

Primijetio sam i da puno ljudi bez ikakvog invaliditeta igra para-sportove i to otežava nama sa invaliditetom, koji pokušavamo da igramo i da napredujemo. Ne možete napredovati ako ste stalno van igre, dok neke zdrave osobe igraju.

Tužno je da oni nikada neće učestvovati na pravom turniru, nikada neće dobiti klasifikaciju, ali to je postao unosan posao, a većina ekipa- ljudi to radi zbog novca, a ne za unapređenje kvaliteta života osoba sa invaliditetom.

Kako biste postali dobri u ovom ili bilo kojem drugom sportu, ovo mora postati dio vašeg života: morate igrati, jesti, spavati i opet sve ispočetka, i tako 10.000 sati. Ako trenirate dva sata dnevno, dva puta nedjeljno, to je 192 sata godišnje. Da biste dostigli 10.000 sati treninga, trebaće vam dva ili tri života.

Ako trenirate 5 sati dnevno, 6 dana nedjeljno, za godinu dana treninga to bi bilo blizu 1.500 sati. Trebaće vam 7 godina da budete majstor igre (master the game) ili bilo kojeg sporta.

Stoni tenis igram posljednje dvije godine. To je igra izdržljivosti, pameti i intelekta. Tokom te dvije godine sam bio odsutan oko 5 mjeseci zbog povrede glave (aneurizma), koje se desila prošle godine u augustu. Mali broj ljudi je  shvatio koliko sam izgubio i koliko dugo mi je trebalo da se vratim prvobitnom stanju, ako je iko zapravo to shvatao… Bio je to težak put i dao sam sve od sebe da se vratim u raniju formu. Prije  povrede sam mogao da igram 5-6 sati bez problema, a kad sam se vratio treningu nakon oporavka od povrede, i sat vremena igre je bio naporan za mene.

Cluj Rumunija, 2015 god. Prvi turnir.
Cluj Rumunija, 2015 god. Prvi turnir.

Ipak, moja volja i sportski duh su me vratili na put i sada osjećam da sam blizu mojih 100%.

Većina ljudi vidi moje nasmijano lice i misle da je sve u redu, ali davno sam naučio da žaljenje ničemu ne služi, a da puno rada daje rezultate.

Ove godine na takmičenju u Varni, u Bugarskoj, shvatio sam da je potrebno da se više posvetim sebi i da promijenim moj stil treninga. Nisam trenirao  dovoljno, nisam bio ni na koji način spreman za turnire. Tamo sam se družio sa ruskim timom i prva stvar koju su mi rekli je da moj reket nije bio za mene, da meni  treba više kontrole, a moje reket nije imao ni najmanju kontrolu.

sa timom Rusije Varna Bugarska 2016
Sa timom Rusije, Varna Bugarska 2016

Jedan od njih mi je čak i pokazao, rekao mi da stavim moj reket na sto, njegov je stavio pored i onda je bacio dvije loptice sa iste visine. Lopta je sa mog reketa skočila ulijevo i brzo, dok je sa njegovog odskočila malo i uspravno.

U tom trenutku sam pomislio da, iako mi imamo trenera, da on nije za mene i da ću morati da pronađem novog.

Na povratku iz Varne, svratili smo u Leskovac. Tamo sam sreo dva velika igrača, Nebojšu i Bojana, koji  su mi odmah rekli da sam igrao sa pogrešnim reketom i gumama, da je mom stilu igre potrebno više kontrole i preciznosti i da sa ovim reketom to neću postići.

Za to kratko vrijeme u Leskovcu sam naučio više nego tokom cijele prošle godine, pa sam, kad sam se vratio, počeo potragu za novim trenerom. Pronašao sam jednog, pa nakon nekog vremena i drugog, jer imao sam sreće. Sa jednim igram dva puta nedjeljno i, da vam kažem istinu, moja igra je poboljšana u astronomskim razmjerama. Promijenio sam reket i sada imam veću kontrolu i mogu da igram puno bolje. To i stvari koje učim sa svojim novim trenerom potpuno su promijenile moju igru na bolje.

Da biste postali svjetski konkurent, morate da trenirate naporno, ja treniram 5-6 dana nedjeljno,po dva sata dnevno, ali ni to nije dovoljno. Zapravo, ovim tempom treninga, trebaće mi 15 godina da stignem gdje bi trebalo da budem. Nadam se da će i drugi igrači ovo shvatiti, da je ovo i za njihovo dobro. Vi koji nemate posao i želite  da jednog dana budete evropski ili svjetski prvaci, morate da vježbate minimalno 5 sati dnevno, 6 dana nedjeljno,a poslije treninga  treba provesti još 2-3 sata čitajući i gledajući snimke igre. Mi para-stono-teniseri treba da gledamo svoju klasu i učimo od njih, prije ili kasnije  ćete igrati protiv tih ljudi.

U vezi sa ovim – treba da živite život sportiste, a to znači da ne pijete (mislim na alkohol), da ne pušite, ne izlazite. Ako mislite da Novak Đoković pije, puši i izlazi, onda nastavite s onim što radite, ali verujte mi, dok god se vaš život svodi na to da jedete, pijete, spavate… kad i kako hoćete, u stonom tenisu ili bilo kojem drugom sportu neće postići veliki ugled i nećete biti cijenjeni.

Ako se oslanjate na činjenicu da je u vašoj klasi mali broj igrača i idete na turnir gdje su tri takmičara, bilo šta da radite ili koliko god da ste spremni ili niste, osvojićete treće mjesto. Ali onda, po mom mišljenju, niste sportista. Niste kompententan sportista.

Možda ste vi zadovoljni sa tim, ali onda se ovo ne odnosi na vas.

Naučio sam to na teži način, kad smo prošle godine bili u Rumuniji. Igrao sam sa jednim ljevorukim igračem koji je 20. na svjetskoj rang listi (u mojoj klasi je 88 igrača koji su rangirani i oko 30 koji nisu, a ja sam među njima). Tada sam trenirao oko 7 mjeseci i nisam ni trebao da budem na tom turniru, ali bio sam. Prvi put sam se suočio sa potpuno drugačijim stilom igre. Naravno, izgubio sam, ali ne baš loše (11-5,11-2,11-6).

Onda sam igrao sa starijim igračem iz Kine, koji je držao reket penhandle stilom. Nikad prije nisam vidio nekog da igra tako i bio sam totalno izgubljen. On je imao potpunu kontrolu nad igrom i loptom. Izgubio sam i od njega, ali sam naučio jednu dobru stvar – “ne idi na bojište bez opreme i nepripremljen”.

U mom slučaju bio sam bez opreme i bez znanja, ali se nekoliko dobrih stvari desilo tada. Prvo, dobio sam klasifikaciju, drugo – vidio sam koliko još mi svi moramo da učimo i usavršavamo našu slabu igru.

Već nekoliko mjeseci treniram malo jačim tempom, ali daleko od onoga koliko bi trebalo. Nadam se da ću do sljedeće Paraolimpijade biti spreman, ako zdravlje nastavi da me služi i nađem neke sponzore. Da, trebaju mi sponzori, i ako mislite da možete i ako želite, javite mi se.

Na Balkanu, kao što znate, ima puno dobrih paraolimpijaca, ali nam nažalost nedostaju podrška i finansije. Ovdje stvari funkcionišu tako da ja ili neki drugi igrač, odemo na svoj račun, dobijemo nekoliko medalja, e onda će ti neko pomoći. Tada mi niko ne treba.

U Crnoj Gori ima nekoliko parasportova i dosta dobrih sportista, ali nedostaju nam prostorije za trening. Primjer, mi stoni tenis treniramo u hodniku škole, gdje tokom zime nema grijanja, a ljeti  je prevruće. Imamo 3 stola i 12 igrača i uvijek 6 igrača čeka na red, a to nije baš fer. Većina ne razmišlja o drugima, kad su za stolom ne misle na druge, nego samo na sebe. Zbog toga neki nemaju dovoljno treninga i ne napreduju kako bi trebalo. Zapravo niko od nas nema dovoljno vremena za trening. Mislim da treniramo minimalno. Osim toga, mislim i da u klubu postoji nekoliko osoba koje imaju povlašten status, ali – tako Balkan funkcioniše.

Mislim da bismo trebali da imamo bolje prostorije za trening, gdje možemo da odemo i igramo u bilo koje doba dana ili noći. To je u ovom trenutku najvažnije. Moramo svi više da radimo na kontroli lopte, da manje udaramo jako lopte.

Kako kaže moj trener – ako udariš loptu jako, ona se vraća dva ili tri puta brže, što znači da su ti šanse puno manje da je vratiš, a još manje da je kontrolišeš. Tako da je prva stvar koju treba da naučim kontrola i percepcija lopte. Kako je jedan moj prijatelj, kada smo bili u Rumuniji, rekao – „nemaš dobru percepciju lopte“.

Da vam kažem istinu, nisam imao pojma kako se lopta okreće, niko mi nije objasnio, a na kraju sam naučio sam. Trebalo mi je dosta vremena.

Ja sam svakim danom sve bolji, i dalje mi treba puno prakse, trebalo bi da treniram barem 4 dana nedjeljno po 2 sata sa trenerom, i 3 puta nedjeljno  sa  timom i za nekoliko godina bih mogao biti u 10 najboljih igrača.

Za sada imam puno prepreka – fizičkih, finansijskih i stvorenih od strane ljudi. Sada treniram 60 sati mjesečno, a to je pola od onoga što mi treba. Trebalo bi da treniram minimum 120 sati.

U ovom trenutku moji saigrači treniraju oko 25 sati mjesečno,pa kao što možete da vidite na osnovu navedenih brojeva-sati, mi smo daleko ispod minimuma i ovim tempom će nam trebati oko 20 godina da se negdje pojavimo kao pravi igrači.Ako se nešto ne promijeni, u teškoj smo situaciji.

Cilj ovog bloga je da se podigne svijest svih sportista, a ne da se bilo ko dovede u lošu poziciju. Samo ističem ono što je potrebno da biste dobili rezultate.Bilo ko koji iskorištava osobe sa invaliditetom, a posebno one koji se bave nekom vrstom sporta, neće prestati da to radi zbog ovoga što ja pišem ili kažem. Zato moramo da treniramo naporno, moramo tražiti sponzore, eksperimentisati sa različitim stilovima, naći dobrog trenera koji je dobar za vas i vaš stil. Trener koji je dobar za mene, vjerovatno nije dobar za vas. Svi smo nezavisni i niko nema monopol nad nama, barem se ja osjećam tako.

Ja ću trenirati i nadam se da ću učestvovati na narednim Paraolimpijskim igrama. Svim sportistima koji se takmiče u Riju, želim puno sreće i uspjeha. Mi ostali da se držimo treninga i cilja – 10.000 sati.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.