Jači od kamena.

Pisaću o mojoj drugoj hospitalizaciji, koja se desila sredinom jula prošle godine, kada sam pao u stanu, izlazeći iz kupatila. Između kupatila i dnevne sobe je stepenica, a kako je kupatilo malo, mogao sam samo da kolicima uđem naprijed i izađem unazad. Odlutao sam negdje u mislima, pao nazad i zadobio potres mozga. Neko vrijeme, ne znam koliko dugo, bio sam bez svijesti. Kad sam došao sebi, imao sam osjećaj kao da me struja udarila. Taj osjećaj sam imao i ranije, ali to je druga priča. Nisam mogao da se pomjeram i razmišljao sam “Bože, ne to“. Polako, osjećaj se vratio, najprije u rukama, glavi, pa i ostatku tijela (pod ostatkom tijela mislim na 25% tijela, jer imam visoku paraplegiju).

Tokom sljedećih nekoliko nedjelja sam imao stalnu glavobolju i doživio sam neke lude stvari. Pričao sam sa nekoliko doktora o svemu, ali niko nije znao šta mi je.

Osjećao sam se kao da sam prehlađen, ali nisam bio, kao što ćete vidjeti iz priče.

U narednim danima, mnogo je toga ukazivalo da nešto nije u redu, ali nisam obraćao pažnju na znakove. Nisam se obazirao na to što se desilo i to će me, kako će se ispostaviti, koštati mnogo.

Imao sam i baš veliki problem sa pamćenjem.

Jedan dan, kad sam ušao u auto, osjetio sam kao da struja prolazi kroz moje lice. Iako nisam posebno obraćao pažnju na to, ipak sam osjetio da bi trebalo da se vratim u Podgoricu. U to vrijeme sam bio u mojoj kući, na planini.

Vraćajući se sa sjevera, vozio sam tri sata kroz kanjon Morače, a nisam ni znao da sam to uradio. Završiću u bolnici, i ne znajući da sam tu stigao.

Narednih nekoliko dana biće ludi – radio sam neke veoma neuobičajene stvari za mene, što će jedan moj prijatelj uvidjeti i, zahvaljujući tome, spasiće mi život.

Podgorica

Jedan dan sam vozio Bulevarom Svetog Petra Cetinjskog. Bulevar je dvosmjeran i ima pješačko ostrvo na sredini. Vozio sam pogrešnom stranom, u smjeru suprotnom od predviđenog. Moj drug Tomi, koji je bio sa mnom, mi je rekao da zaustavim auto i da će nas on odvesti kući. Poslušao sam, mada se čudim da sam to uradio, jer sam inače tvrdoglav i u normalnim okolnostima ga ne bih poslušao. Ipak, život me je naučio mnogo toga i razumijem da je i to sve dio života.

Sljedećih nekoliko dana ću provesti u totalnoj amneziji, ničeg se ne sjećam. Tomi me poveo do bolnice(Klinički Centar Crne Gore) gdje ništa nisu uradili, samo su me vratili kući. Ne znam kako sam proveo naredne dane, ali sam poslije nekoliko opet zvao Tomija. Kad je došao kod mene, našao me na podu. Moja kolica su bila u spavaćoj sobi, prevrnuta. Ne znam kako sam stigao od spavaće sobe do vrata, što je oko 15 metara – to inače nije mnogo, ali za nekoga ko koristi kolica i našao se na podu – to je dosta. Tomi je zvao hitnu, došli su po mene drugi put za dva dana.

Bolnica

Proveo sam cio dan u bolnici, a da niko nije shvatio šta mi je. Tek kasno naveče toga dana, doktor koji će mi zapravo spasiti život, shvatio je da nešto nije u redu, jer sam, dok sam pričao sa njim, govorio nepovezano. Poslao me da uradim skener glave. Nalaz će pokazati da imam hronični subduralni hematom (chronical  subdural hematom), koji je povezan sa traumatskom povredom mozga. Ljekar mi je kasnije rekao da bi sa količinom krvi koliko je bilo u mom mozgu, trebalo da sam u komi. Umjesto toga, ja sam se šalio sa njim i  to na svoj račun. Operisan sam iste noći i to mi je spasilo život.

Fizičkih posljedica nije bilo (osim što moja glava više nije lijepo okrugla 😉 već nesimetrična – imam udubljenje na jednoj strani).

Prvih nekoliko dana poslije operacije su bili nerealni za mene. Osjećao sam se čudno, ali to je zapravo samo moj mozak zbijao šale sa mnom. Posumnjao sam na to kad sam jednog dana imao osjećaj kao da lebdim ili stojim, pa iako sam znao da ležim i da sam paraplegičar, trzao sam se da ne padnem. Druga stvar koja me je dosta uzdrmala je da sam i kad bih zatvorio oči mogao da vidim. Ali, to je bila nekakva zombi slika. Dok bih pričao sa nekim, kad bih zatvorio oči, još bih vidio tu osobu, ali kao u nekoj lošoj verziji. I kad nije bilo nikoga, bila bi to loša verzija praznine. Bilo je zastrašujuće toliko da sam izbjegavao da zatvorim oči. Kasnije sam shvatio da je to normalno i da nisam jedini koji je imao taj problem.

Nemojte se smijati mojoj kapi, boju nisam ja izabrao :-)
Nemojte se smijati mojoj kapi, boju nisam ja izabrao. 🙂

Sa mnom u bolničkoj sobi je bio stariji čovjek sa istim problemom. Kad sam ga pitao da li su mu se priviđale lude stvari, rekao je da jesu, ali da je mislio da će ljudi, ako im kaže tako nešto, misliti da je lud, pa je ćutao. Eto dokaza da ni ja nisam lud (malo šale)ili da jesam.

Kada sam konačno povratio svijest i osjećaje, postaću svjestan da sam vezan. Razmišljao sam šta je moglo da dovede do toga – da li sam napravio neku glupost (vremenom sam shvatio da je u pitanju mjera predostrožnosti). Pitao sam medicinsku sestru zašto sam zavezan, a ona je drsko odgovorila „Vezan si zato što zaslužuješ da si vezan“. To me je i navelo da pomislim da sam nešto rekao ili uradio. Jedna osoba u sobi mi je rekla da ne brinem, da nisam nikome ništa rekao, već da sam sve nasmijavao šaljivim gestovima i ludorijama, kojih se, nažalost, ne sjećam.

Sljedećih dana će se moj um izbistriti i shvatiću da je medicinska sestra zapravo samo loša osoba. Volio bih da znam kako se zove, ali nisam zapamtio. Ili mi nije rečeno.

Jedne noći oko 3 AM (dok sam čuvao stažu, jel kao što rekoh ranije nisam spavao) mladić u krevetu lijevo od mene, koji je isto bio vezan, nekako se odvezao i ustao. Bio je go i imao je foli kateter povezan sa dugom kesom za mokraću, koja je bila povezana za krevet. On to očigledno nije znao – došao je do kraja cijevi i, iako nije mogao dalje, ipak je pokušavao. Po izrazu njegovog lica bilo je očigledno da ga boli. Pokušao sam da dozovem medicinske sestre, ali se niko nije javljao. Rekao sam momku da stane. Poslušao me. Rekao sam mu da se vrati malo nazad, i to je poslušao. Bilo je očigledno da je bol prestala. Probudio sam Mija, koji je je bio u istoj sobi sa nama. Mijo je  našao medicinsku sestru, a ona je počela da viče na nas. Nisam mogao da se suzdržim više i svašta sam joj rekao. Bio sam vezan, ali sam volio da sam mogao da je dohvatim i da joj pokažem kako se funkcioniše pod ovakvim okolnostima. Ipak, probudio se u meni džentlmen. Imao sam osjećaj da se ona, šta god da budem rekao ili uradio, neće promijeniti. Odlučio sam da ne potpirujem požar – jednostavno rečeno – ćuti i ne bacaj gorivo u vatru.

Moj oporavak je išao nabolje. Poslije tri dana su mi izvadili dren iz glave (dren je bio postavljen da bi odvodio krv koja je kapala u moždanu šupljinu).

Definicija aneurizme: javlja se na slabim tačkama na arteriji. Jednom kada oslabi, arterijski zid se ispupči i napuni krvlju. To ispupčenje se zove aneurizma. Aneurizme mogu da se rasprsnu i to može da dovode do izlivanja krvi u organ kojeg ta arterija snabdeva krvlju. Kada se to dogodi, rezultat može da bude trajno oštećenje, invalidnosti ili smrt, u zavisnosti od lokacije i veličini aneurizme.

Otprilike u isto vrijeme su me i odvezali. Nisam ni znao koliko je sve loše, dok nisu izvukli dren (cijev) – metar dug, izgledao mi je strašno. Tada sam prvi put vidio i flašu u koju se krv odlivala. Izgledala mi je kao flaša od pola litra ili veća. Možda griješim, ali tako mi je izgledala.

Brzo poslije ovoga ću početi i da se oporavljam.

Te večeri kad sam operisan, doktor je od mog druga tražio da pozove moju familiju. U normalnim okolnostima to nije dobar znak.

Sestra i brat su došli iz Amerike, a moj brat Gjovalin je zvao svakoga koga poznaje. Misli da je to  lijepo. Neki od njih su i došli da me posjete, među njima Lek Dedvukaj. Moja snaha Zoja je zvala svoju sestru Miru, koja je najbolja osoba u državi. Mira je dolazila svaki dan i neprestano brinula o meni, o tome da li doktori rade svoj posao.

U to vrijeme nisam bio baš dobro, nisam se sjećao mnogo čega. Moj mobilni je bio blokiran unošenjem pogrešne šifre. Ne znam da li sam ga ja blokirao ili neko drugi, ali sam svakako bio bez telefona sve vrijeme u bolnici i neko vrijeme poslije, po izlasku.

Hrana u bolnici je bila grozna. Nije da sam bio gladan, ali ipak… WC mi nije bio pristupačan, nisam mogao ni da priđem WC šolji, a da ne rizikujem pad.

Dok sam bio vezan i nisam bio svjestan, zadobio sam i ranu od ležanja (dekubitus). Kad sam pitao medicinsku sestru zašto me nisu okretali, što je preventiva da bi se izbjegla pojava dekubitusa, rekla je da to nije njen posao.

„A čiji je posao, ako nije vaš“, pitao sam, ali mi nije odgovorila, već mi je okrenula leđa i otišla.

Isto to sam pitao doktora i on mi je rekao da medicinske sestre nisu obučene da to rade. Rekao je da kada se to desi, oni ranu operišu.

„Operacija je posljednje, a ne prvo rješenje“, rekoh mu, ali doktor mi je odgovorio da „Kad bi to bila istina, šta bi doktori radili“.

Izlazak iz bolnice

Po izlasku iz bolnice, sa dekubitusom sam se borio sljedećih sedam mjeseci. Rana je izliječena, ali bez operacije.

U ovakvim situacijama naučiš koga imaš, a koga ne.

Brat i sestra su, kao i svaki put, i sada bili uz mene. Došli su iz Amerike i bili ovdje nekoliko nedjelja. Dok sam bio u bolnici, živjeli su u mom stanu. Nisam ni znao, a moj gazda ih je namučio već prvog dana kad su stigli. Pošto nisu znali gdje mi je stan, pitali su mog druga da im pokaže. Drug i gazda nisu bili u dobrim odnosima i nisu pričali, ali je moj drug ipak odlučio da povede mog brata i sestru do stana. Kada ga je gazda vidio, počeo je da viče na njega i da ga maltretira. Nije imao pravo da to uradi, a nije bilo ni vrijeme za tako nešto. Ipak sam bio u bolnici. U ovakvoj situaciji bi trebalo da ljudi imaju poštovanja. Moj gazda je samo pokazao da je niko i ništa. Da sam ja bio tu, sve bi se drugačije odigralo.

Dok sam bio u bolnici, gazda me nijednom nije zvao, ni posjetio. Pa i kad sam izašao, nijednom nije pitao kako sam.

Moji brat i sestra nisu bili srećni u kakvim uslovima živim – kuća je bila puna vlage, svi prozori su prokišnjavali, parket u spavaćoj sobi se raspadao. Gazda mi je tri godine obećavao da će to popraviti, ali nikad nije.

Dok sam bio u bolnici, moji brat i sestra su mi našli novi stan i poslije nekoliko dana sam se premjestio tamo i tu i sada živim.

Stari gazda je ljut na mene, ali me nije briga. Smiješno je da ni sadašnji nije ništa bolji. Jedina dobra stvar je da on ne živi u mojoj blizini.

Tokom sedam godina koliko živim kao podstanar u Crnoj Gori, naučio sam neke stvari – kao podstanar nemam nikakva prava. Jedino pravo koje imam je da plaćam stanarinu, struju i vodu, a da ne očekujem ništa od gazde. Zašto onda da ja ulažem u kuću ili stan, a oni da samo uzimaju?

U Americi i Engleskoj, na primjer, stvari su drugačije. Evo nekih primjera kada je odnos stanodavca i zakupca stana u tim zemljama u pitanju:

Kao stanar, imate pravo na kuću koja je pogodna za stanovanje. To znači da su kuća ili stan pogodni da se u njima živi. Mnoge države ne dozvoljavaju gazdi da u ugovoru o stanarini navodi dio u kojem se stanar odriče prava koji ga brane od gazde.

U sljedećim uslovima prostor bi bio „nenastanjiv“:

  1. Ne-efektivna hidro izolacija i zaštita od vode-kiše, nezaštićeni krovovi i vanjski zidovi, uključujući nefunkcionalna vrata i prozore.
  2. Loše stanje vodovoda, uključujući toplu i hladnu tekuću vodu, koja je povezana na sistem kanalizacije.
  3. Loše stanje električne mreže, uključujući i rasvjetu, instalaciju i opremu.
  4. Ispravan toalet, umivaonik, kada i tuš, WC i kada/tuš moraju biti u prostoriji koja ima dobru ventilaciju i koja omogućava privatnost (moj prošli stan nije imao prozora, ni ventilaciju u WC-u)
  5. Kuhinja mora imati sudoperu (nije bilo sudopera, ja sam ga postavio)
  6. Prirodno osvjetljenje je obavezno u svakoj sobi – kroz prozore ili krovne prozore. Osim ako postoji ventilator za ventilaciju, prozori moraju biti u stanju da se otvore barem na pola.

Evo i nekih zakona iz Engleske:

  • Prostori u kojima živimo moraju biti sigurni i u dobrom stanju.
  • Depozit mora biti vraćen stanaru kad se stanovanje završi.
  • Morate znati ko vam je gazda.
  • U stanu imate pravo da živite neometano.
  • Morate biti zaštićeni od nepoštenog iseljenja i nepravednog zakupa.

Obaveza gazde:

  • je da održava konstrukciju i eksterijer nekretnine.
  • Da su alarmi za dim postavljeni na svakom spratu i alarmi za ugljen monoksid u sobama gdje se koriste čvrsta goriva – kao što su ugalj i drva.
  • Provjerite da li sve radi na početku vašeg stanovanja. Ako to nije slučaj, pitajte stanodavca da postavi ili popravi neophodno.
  • gazda se bavi problemima sa vodom, električnom energijom i plinom.
  • gazda održava uređaje i namještaj koji je njegov.
  • gazda obavlja većinu popravki. Ako nešto ne radi, stanar prijavljuje gazdi ili njegovom agentu, što prije može.
  • Gazda mora da vas obavijesti najmanje 24 sata prije posjete za popravke – ne može da dolazi kod stanara kad poželi.

Ovi primjeri pokazuju da je uvijek bolje negdje drugdje i da sunce bolje sija kod  komšije. Žao mi je što to moram da kažem, ali u Crnoj Gori ne postoje zakoni koji štite stanare, posebno ne osobe sa invaliditetom. U normalnim uslovima, gazda ne bi nekog kao što sam ja mučio na ovaj način, ali – neki ljudi osobe sa invaliditetom vide kao slabe ljude, i tako nas iskorišćavaju.

Važeće zakone niko ih ne poštuje. Bilo bi lijepo da postoji organizacija ili agencija gdje bismo mogli da se obratimo. Ali, kao što vidite iz ove priče, to u praksi nije tako. Zakoni su napravljeni da brane gazde i prave opresiju nad stanarima.

Ali, da se vratim mojoj priči…

Bolnicu sam napustio čim sam mogao – nisam mogao da koristim tuš, ni toalet cijelo vrijeme boravka tamo i imao sam osjećaj da ću eksplodirati. Sad sam imao  i dekubitus i operaciju glave – znači, došao sam u bolnicu sa jednim problemom, a izlazim sa dva. Nije to baš dobar znak kad je u pitanju stanje crnogorskog zdravstvenog sistema.

Put oporavka će biti dug i trnovit za mene. Moraću da uzimam lijek za epilepsiju – Phenobarbital, koji će me totalno izbaciti iz takta. Najgore od svega je to što, kad mi je neurohirurg prepisao taj lijek, nisam znao koliko je opasan i da stvara zavisnost. Neurohirurg mi je rekao da uzimam lijek i da ćemo vidjeti da li ću moći da ga ostavim. Trebalo je još tada da znam da to nije dobro, ali moje zdravstveno stanje u to vrijeme nije bilo baš najbolje, a ni mozak mi nije radio punom parom –  s obzirom na to da sam na njemu imao rupu (mala šala na moj račun, mada – ozbiljno imam rupu u glavi…).

Da bih ostavio taj lijek, proći ću kroz pakao, ali baš pakao. Moje emocije su bile potpuno zbrkane, bio sam više kao zombi, nego kao čovjek.  Spolja sam, kao uvijek, izgledao totalno drugačije od onog što se dešavalo u meni, ali to je nešto što sam specijalizirao posljednjih 20 godina. A to je druga priča.

Phenobarbital ne uzimam već nekoliko mjeseci, ali sam još pod njegovim dejstvom. Prema onome što sam našao na internetu, to može da potraje i do dvije godine.

Za sve ovo vrijeme sam izgubio većinu mišićne mase, kondiciju i izdržljivost. Nisam igrao stoni tenis oko četiri do pet mjeseci, jer su mi ljekari na neko vrijeme zabranili svaku vrstu treninga. Poslije nekog vremena sam dobio i neku infekciju, moja krvna slika je bila zastrašujuće loša. Uradio sam sve nalaze koje smo mogli da zamislimo. Primao sam dvije vrste antibiotika, jedan intravenski, drugi oralno. Ta borba je trajala tri do četiri nedjelje. Do danas nisam saznao šta je bilo tada sa mnom. Najvažnije je da sam i tu infekciju savladao, a nemogućnost doktora da saznaju šta je bilo je nebitna.

Moj lični ljekar, dr Nela, je bila super, pokušala je sve i zaista cijenim njenu upornost i pažnju.

Nisam od ljudi koji sjede kući i ne rade ništa. Volim akciju i nemogućnost da se ne krećem je na mene uticala loše i fizički i psihički. Ali, zahvaljujući mojoj porodici i mojoj djevojci, prevazišao sam sve – vi mi pomažete da budem bolja osoba i poštujem vas zbog toga.

Ima i onih koje ne treba ni pominjati, ni pisati o njima. Ali, dobra djela moje porodice i prijatelja neću zaboraviti. Zahvalan sam mom saigraču Pjetru i njegovom sinu Patriku, koji su me često obilazili u bolnici i kasnije kući i podržavali me dok sam prolazio kroz ovo iskušenje. Zahvalan sam mom drugu Marianu i njegovom bratu Duju, koji su, kao uvijek, bili tu za mene. Hvala vam. I moj drug iz djetinjstva Adis je bio tu dan i noć, i u bolnici i kući.

Broj prijatelja i članova porodice koji su bili uz mene je toliko velik da ne mogu da vas nabrojim sve, ali sam zahvalan svakom od vas i svi ste u mojim molitvama.

Na kraju, vratio sam se treningu, sve je dobro i polako vraćam snagu. Daleko sam od 100%, ali ću stići tu brzo.

Ova priča je uporedna priča sa jednom iz Kanade, kako bismo vidjeli sličnosti i razlike koje dva mjesta donose.

Nadam se da ste uživali čitajući…

1 misao o “Jači od kamena.”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *