Živjeti sa prazninom u grudima

Mislio sam da nikada neću pisati o ovome, naravno pogriješio sam… Znate li kako su naši razgovori počinjali, rekao bih “zdravo mama”, a ona bi svaki put odgovorila srećnim glasom “Bozi, jesi li to ti? Baš mi je bio nikakav dan, ali mi je sad bolje, produžio si mi život bar 10 godina”, na šta bih ja dodao “mama, živjećeš 700 godina s obzirom na to koliko sam ti ja dodao života”. Nastavi čitati… ...

Gornji red Petar, Vera,Mama(RIP) Ana(RIP)donji red Gjovalin,Toni(RIP) Daci i ja

Znam da većina vas voli svoje mame. Ja sam moju možda volio više nego drugi, jer u našoj tradiciji ja sam kao deseto dijete ove divne žene bio njen “tač” – najmlađe i često i najdraže dijete, miljenik. Razmislite koliko danas poznajete žena koje imaju petoro djece, a onda tome dodajte još petoro. Meni nije jasno kako je njoj ovo uopšte uspjelo, još u ono vrijeme kad su svi bili siromašni, pa i moja porodica.

Dok razmišljam o svemu, suze mi teku niz obraze. Pokušavam da se sjetim da li sam moju majku ikad vidio da je ljuta, kao što sam ja sada ljut. Pitam se da li je ona ikada u ljudima vidjela nešto loše, često sam je pitao “majko, da li postoji loša osoba u tvojim mislima”, a ona bi sa osmijehom rekla “ma pusti ih, ne znaju šta rade, oprosti im”.

Razmišljam i o njenoj skromnosti – kako je mogla da bude tako skromna? Nekad pomislim da su ljudi koji više pate u stvari skromniji.

Sjedim i prisjećam se i koliko smo se samo šalili majka i ja, sjetih se jedne priče od prije pet, šest godina, kad mi je, znajući da sam ja stalno imao bolove, u povjerenju rekla “ne znam šta mi je, prvo me noga zaboli, ona kad noga prestane, počne da me boli ruka, pa kad ruka prestane, onda počne da me boli nešto drugo, sve u svemu stalno me nešto boli”.

Rekao bih joj “majko, kad se jednom probudimo i ne bude bolova, to će značiti da smo mrtvi”. Sad se pitam da li će bol prestati… Možda fizička da, ali duševna – šta će biti s njom? Da li će prestati – ne znam, ali znam da dok sam živ, a živjeću dugo, boljeće me u grudima, odakle je dio mog srca iščupan onog momenta kad je moja mama napustila ovaj svijet.  

Moja mama, Ja, Otac i Daci (davno baš davno)

Nisam ja neki vjernik, ali vjerujem da nije kraj kad napustimo ovaj svijet, vjerujem da se tada naš put nastavlja. Vjerujem da ćemo na kraju svi biti zajedno i da ćemo se smijati svemu što se dešavalo u ovom životu. Ne vjerujem da ćemo svi biti na istom mjestu, bićemo tamo gdje smo zaslužili, a ja se samo nadam da ću iza sebe ostaviti dovoljno dobrih djela, kao što je moja mama, pa da ćemo opet jednom biti zajedno.

Živim jednostavan život, kakvom me je ona naučila. Kad sam bio mali često mi je govorila “sine, uradi što više dobrog i ne očekuj ništa za uzvrat, uradi to jer je tako ispravno. I kad ti jednom zatreba, vratiće se desetostruko”.

Pitam se kako je ova žena koja je u školu išla samo četiri dana (da, tačno ste pročitali – četiri dana), kako je znala suštinu srećnog življenja, kako je znala ono što je često citirano u svim vjerskim tekstovima, Evanđelje po Luki 6:38 – 38” Dajte, pa ćete i vi dobiti. Vaš će vam se dar vratiti u punoj i prepunoj mjeri. Jer kakvom mjerom dajete, takvom će se i vama davati”.

Zadivljen sam svime što je ona znala.

Kad sam bio mali, sjećam se da bi, kad je neko nestao ili bi otišao nekud, a niko nije znao gdje, ona rekla “izgubio se kao Abisinija (Abyssinia)”. Brat i ja smo se smijali i mislili smo da je ona to izmislila, ali sam kasnije u životu čitajući naišao na to – Abisinija je staro ime za Etiopiju. Ali, kako je to znala moja mama?

Mnogo je takvih dragulja, ali o tome ćete jednom čitati u mojoj knjizi…

Mama i sestra Vera.

 Još jedna interesantna stvar koju sam otkad znam za sebe dijelio sa mojom mamom je priča o štucanju. Svi mi štucamo ponekad, mnogo je objašnjenja zašto štucamo i svi imamo neke svoje načine kako da zaustavimo štucanje. Sad ću vam ispričati o samo jednom – znate ono kad štucate, pa kažete da u stvari neko misli na vas i ako kažete ime te osobe, štucanje će prestati. Godinama bih ja, kad god počnem da štucam, iz prve rekao “mama” i štucanje bi prestalo (vjerujem da je to naš mozak radio da bi nam se tako olakšale svakodnevne muke koje život stavlja ispred nas)…

Tako prije neki dan počnem da štucam, bez razmišljanja sam izgovorio “mama” i štucanje je prestalo. I onda razmišljam – mislio sam da kontinenti nisu bili prepreka, ali onaj “život” i drugi svijet sam mislio da jest. Izgleda da ipak nije i znam negdje duboko u srcu da u raju moja braća i sestre sjede oko majke i da im priča o mojim djelima na ovom svijetu, da im priča i o dobrim i lošim, jer u njenim očima loše ne postoji, postoje samo životne lekcije koje svi moramo da naučimo.

Eto, rekao bih vam da sljedeći put kad počnete da štucate pomislite ko bi to mogao da priča o vama, izgovorite ime te osobe, vjerujem da ćete se prijatno iznenaditi, obogatiće vam život, kao što je bio slučaj sa mnom.

Dragi moji čitaoci, u ovim teškim momentima koji su počeli  27. januara oko 1:18 AM, a ta noć je bila najteža u mom dugom i teškom životu, dok sam ležao u krevetu, a suze neprestalno igrale svoj ples tuge, u tom ponoru tuge i suza, ja kralj bolova bio sam zgnječen kao bubašvaba (još jedna riječ koja je moja mama koristila, ali u dobrom smislu). Većina onih oko mene pitaju da li mogu nešto urade za mene i rijetko kad i tražim uslugu, ali bih vas ovog puta zamolio da, ako su vaše mame žive, da ih grlite često, što češće im govorite da ih volite, ljubite im ruke i noge. Dok pišem ove zadnje redove i suze mi teku niz obraze, dao bih sve na ovom svijetu da moju majku još jednom zaglim, poljubim i kažem da je volim.

Hvala vam moji dragi čitaoci, grlim i ja vas, onako, bez razloga.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.